Sirotinja gleda kako bogataši trče. Kupuju lažni dojam da se i oni bave sportom, da su dio ekipe

Živjeti u Dalmaciji i navijati za Hajduk; živjeti u Dubrovniku i navijati za Juga nekako mi se čini kao stvar kućnog odgoja. Ali ono što se u srijedu događalo na Poljudu nije toliko stvar kućnog odgoja koliko pitanje mentalnog zdravlja. A ono nam nije baš najbolje. Navijači Hajduka polomili su stolice na Poljudu, potukli se s policijom i pokušali napasti navijače i igrače Dinama, palili su kontejnere po gradu i činili kojekakve druge gadosti. Zbog njih su posla imali i vatrogasci i hitna. Kazin i opći nered su napravili.

Torcida kao i uvijek šuti. Naš Hajduk, šuti. Klub se niježno oglasio i očekuje gadnu kaznu HNS-a kojeg će onda još jednom proglasiti lupežima i neprijateljima. To što HNS odreda vode Hajdukovci svi će prešutjeti, ali to je sad sasvim druga priča. Objasnili su mi da je šutnja na ovakve nerede i na opću tučnjavu stvar navijačke kulture. Nije baš da sam razumio jer navijači postoje i u drugim sportovima, ali rijetkost je da će nereda biti nakon košarke, vaterpola, juda, tenisa, skijanja, veslanja... Uvijek je nogomet taj u kojem je navijačka kultura povezana s alkoholom, pišanjem po portunima i razbijenim glavama.

Moj prijatelj i kolega, pokojni Inoslav Bešker napisao je jednom da se “nogometno navijaštvo koristi kao ispušni lonac kolektivnih frustracija, u nadi da će barem momčad nekada pobijediti na utjehu svojim privrženicima, osuđenima državnim poretkom na poziciju socijalnih gubitnika”.

Nogomet je sport u kojem sirotinja gleda kako bogataši za njih igraju. Ponosni vlasnici Golfa trice plaćaju i uživaju u tome što dolje na terenu za njih ginu vlasnici najnovije Mercedesove S-klase. Navijanje kod tih “socijalnih gubitnika”, kako ih je nazvao Bešker, stvara lažni dojam da se i oni bave sportom. Da su kolektivni 12. igrač. Da i oni nečemu pridonose u toj utakmici u kojoj 12. igrač može biti samo sudac, a sve ostalo je puka galama i ništa više. Tako luzeri za plaćenu ulaznicu kupuju dojam da su i oni dio ove bogate ekipe koja dolje, njima pod nogama, trči za napuhanom svinjskom kožicom. Livajin uspjeh vide kao svoj. Njegova igračka premija draga im je kao da su je oni dobili. Za to se tuku, bespoštedno “ginu” na ulici i na tribinama, u sukobu s policijom i protivničkim navijačima.

Taj njihov doprinos smatraju užasno važnim jer u nogometnom svijetu, baš kao i u politici, vlada ogromna konkurencija među malobrojnom elitom. Nogometaši pokušavaju preživjeti na vrhu od utakmice do utakmice. Političari u nešto duljem roku - od izbora do izbora. Utoliko se, navijački, ponašamo na približno jednak način u politici i u nogometu, s tom razlikom što političari sa svojim driblinzima doista izravno utječu na naše živote. Odlučuju o ratu i miru, visini penzija i cijeni struje. Sve je to navijačima nevažno - dokle god “naši” pobjeđuju, sve je u redu, sve je dopušteno i sve oprošteno.

To je ta navijačka kultura. To je ono što ne razumijem. Iako mislim da je navijati za Hajduka u Dalmaciji stvar dobrog kućnog odgoja.