Smojin konobar, lokalni šarmer, zafrkant, dobričina i nepopravljivo podobrazovan, uspinjao se na društvenoj ljestvici zbog svoje lukavosti, okretnosti i društvene spretnosti. Prema vanka teška komunjara, na Božić je patio za bakalarom i pjevao “U se vrime godišta”. Partija ga je, eto takvoga, postavila za direktora hotela, a on je odmah “nacionalizirao” restoransko posuđe za potrebe njegove Anđe.
Smojin Roko je bio sve ono što naš dubrovački Roko nije. Nije član partije, nije komunjara, nije direktor hotela nego skromni karićar kojeg je na vlast dovela slobodna volja naroda. Jedino što povezuje našeg i Smojinog Roka je što su obojica dobričine. I što im lijepo stoji nadimak - Prč.
Naš je Roko gorljivi zagovornik otvaranja javne kuće. Ne krije on da govori u vlastitom interesu, ali prije svega on tu nastupa u javnom interesu. S obzirom na broj glasova koje je dobio i činjenicu da mu je to bio važan dio izborne kampanje, mnogi bi u tom smislu voljeli biti kao Roko.
Uostalom, tema je legitimna i s povijesnog aspekta - dok je Dubrovnik bio među ekonomski najjačim državama ondašnjeg svijeta, imao je i javnu kuću. Danas nema ni poštenu nudističku plažu, a komunalni redari jure strankinje po Stradunu i mjere širinu tangi. Što ćeš, vremena su se promijenila - nekad je trebalo pomaknuti gaćice da bi vidio guzu, a danas moraš razmaknuti guze da bi vidio gaćice. Moral je varljiva kategorija. Na ulici nam ljeti smetaju turisti goli do pasa, a podaci Googlea kažu da najčešće posjećujemo stranice pornHub i Xvideos.
Drugim riječima, među nama je malo onih koji zaslužuju slavni Rokov nadimak. Iako voljni momenat očito postoji. Što bi moj stariji kolega iz Rima rekao - ima nagona, ali nema pogona.
Uglavnom, Roka je nekidan izbacilo iz gradske vijećnice. Ne zato što je još jednom drukao za obnovu kupleraja kao naše tradicijske vrijednosti, nego zato što je (opet) za govornicu došao vidno alkoholiziran, što se nije mogao odvojiti od svog uličnog govora, pa je Boga spominjao u gore navedenom kontekstu i što je, eto takav, zabandao i kolegici prolio vodu, pa joj dobacio pet eura da sebi kupi novu.
Balun nije bio toliki da ne bi shvatio da je pet eura previše, pa ih je brzo uzeo natrag, zbog čega bi mu Smojin Roko istog momenta oduzeo i slavni nadimak i titulu gradskog vijećnika.
Ali nije Roko kriv što je gradski vijećnik. Roko je naš izbor. Naša slika i prilika, pa prije nego što moralno osudimo njega, razmislimo koga smo birali kao najboljeg među nama da bi zastupao interese nas građana. Mnogi naši političari pokušavaju biti stand-up vijećnici, od izlaganja napraviti performans. Još nisam vidio da je nekome to uspjelo.
Dragi vijećnici, naravno da se lakrdijaši vole igrati s izbornim listićima, ali dobar vic i performans takvi ionako ne razumiju.