Prvi kvarat stoljeća blagoslova: Zašto u Hrvatskoj ne bih živio nigdje osim u Dubrovniku?

“I, koliko dugo već živiš ovdje?” upitala me je neki dan prijateljica iz Engleske. Matematika mi nikad nije bila jača strana, počeo sam računati na prste i brzo odustao. Čekaj, ma je li moguće? Jest, ove će godine biti dvadesetpet godina kako je Dubrovnik postao mojim domom. 25 godina! Hoću li dobiti medalju? Neko priznanje? Možda srebrni križ kao priznanje za obilježavanje mog srebrnog pira s Dubrovnikom (tako uvijek govorim)? “I onda, kakav bi savjet dao ljudima koji se žele ovdje nastaniti?” upitala je dalje. To je pitanje koje mi često postavljaju.

gradske ulice živnule su za vikend

Tonci Plazibat/Cropix/Cropix

Upoznao sam mnoge strance koji su ovdje živjeli i otišli. Samo određeni tip ljudi može trajno živjeti daleko od svoje domovine. Dubrovnik ima ono nešto posebno, naročito ljeti, kad sve izgleda tako nestvarno i kao u snu pa tako da razumijem što je to što privuče (i zavara) ljude. Međutim, nije to za svakoga.

Treba pogledati statistiku. Mislim da je prije deset godina bilo puno više nastanjenih stranaca u Gradu nego ih je danas. Teško je dati neki savjet. Svatko ima različita iskustva i očekivanja. “Uvijek govorim ljudima da je jedna od važnijih stvari koju sam napravio bilo to da sam naučio jezik,” odgovorio sam. To je jedan praktičan savjet, ali daleko od toga da je jedini, ima toga još. “Ako nemate mogućnost da komunicirate i razumijete stvari imate polovično iskustvo, a osim toga to pokazuje i poštovanje prema zajednici,” dodao sam.

Također se morate prilagoditi okruženju u kojem živite, a ne obratno, da se ono prilagođava vama. To je logično. Jako je veliki broj stranaca koji je ovdje pokušao živjeti htio uvesti promjene. Svi bi počinjali s velikim snovima i govorima, a završili depresivni i izolirani. I onda bi krivili druge, umjesto da se pogledaju u ogledalo. Možda vam ne odgovaraju pravila igre, možda su sasvim drugačija od onih na koje ste navikli, međutim, to ne znači da su kriva.

I ako svi igraju u kupe, a vi u špade, onda ćete sigurno završit sami. “Fleksibilnost prije svega, otvorenost prema promjenama i prilagodljivost,” dodao sam na popis poželjnih karakteristika za preživljavanje. Sve to naučio sam u ovih 9000 dana provedenih ovdje. Osim toga, različito iskustvo imaju žene i muškarci. Ne govorim da je nekome od njih teže, jednostavno je drugačije. “Ali kako si ti na kraju završio ovdje?” upitala me prijateljica. “Ljubav.” Odgovorio sam. Kad promislim, to je stvarno bio odličan početak i dobra potpora. Bi li ovdje mogao sam živjeti? Iskreno, mislim da ne bih. Puno toga dugujem svojoj supruzi, ali ne samo njoj. Dugujem također i njenoj obitelji uz koju sam “odrastao”.

Snažno jugo pod gradskim zidinama
 

Tonci Plazibat/Cropix

Kažem odrastao jer tako treba gledati na život ovdje. Imam osjećaj da imam dva života. Onaj proveden u Velikoj Britaniji i ovaj ovdje. Živo se sjećam prvoga dana, bio je to početak sasvim novog života, nezaboravnog putovanja. Koliko uložiš, toliko ti se vraća. Kao i sve u životu, uostalom. A kao kod svakog putovanja, najteži je prvi korak. “Ako uspiješ preživit prvih deset godina, onda ti je lako,” nasmijao sam se. Naravno, riječ “preživit” označio sam s navodnicima. Što više uložiš, više ćeš dobiti natrag. “Ako misliš da će ti biti kao na odmoru, bolje ti se odmah vratit,” rekao sam joj.

Odavno sam skinuo roze naočale. Ne govorim da i dalje nisam u ljubavi s Dubrovnikom, jer jesam; zapravo, ljudima uvijek govorim da ja nisam doselio u Hrvatsku, nego u Dubrovnik (i da ne govorim hrvatski, nego dubrovački, kako me punica naučila). I činjenica je da ne bih živio u nijednom drugom gradu u Hrvatskoj, osim u Dubrovniku. Osjećaj neprekidnog ljeta s koktelom u ruci ostao je davno iza mene. Dubrovnik vidim i volim sa svim njegovim komplikacijama, nelogičnostima i općoj zbrci, sa svim njegovim ožiljcima, ljepotom. Zato, podižem čašu da proslavim prvi kvarat stoljeća proveden u ovome raju! Bio je to blagoslov!