Čitajući novinske naslove izgleda da je Hrvatska došla do samog “kraja”. Svjedoci smo egzodusa koji svakodnevno izvan zemlje odnosi mlade, obrazovane ljude, stvarajući tako ogroman nedostatak i potrebu za radnom snagom u najuspješnijem sektoru, najsjajnijoj zvijezdi hrvatskoga gospodarstva: turizmu! Naravno, svi okrivljuju “one druge” za nastalu tragičnu situaciju.
Jedan od najčešćih argumenata je “da ste bolje plaćali radnike, ne bi vam odlazili preko granice”. Staviti teret krivnje isključivo na poslodavce, totalno je promašeno. Male plaće jesu stvarni problem, ali nisu isključivo krivnja poslodavca. Tu se zapravo radi o problemu pohlepe te neorganiziranosti i nedosljednosti Vlade, te manjkavih i nelogičnih zakona.
Matematika mi nikad nije bila jača strana, pa ću sljedeći izračun pokušati maksimalno pojednostaviti. Ako (u Hrvatskoj) radnik primi mjesečnu plaću u iznosu od 10 tisuća kuna, stvarni iznos te plaće njegovog će poslodavaca stajati 18 tisuća kuna. Drugim riječima, za svaku kunu isplaćenu radniku, poslodavac je dužan dati državi skoro jednak iznos kuna, i pokoju lipu manje il više.
Ako je plaća nešto niža, recimo 7 tisuća kuna, onda sveukupan iznos plaće prelazi 12 tisuća. Naravno, što je veća plaća, veći su i doprinosi. Recimo, ako radnika plaćate 15 tisuća kuna, onda ćete državi za poreze dati duplo veći iznos. Kako bih napravio usporedbu s porezima i doprinosima na plaće, kontaktirao sam jednu britansku agenciju za zapošljavanje.
Dobiveni rezultati jasno su pokazali zbog čega su hrvatski poslodavci na mukama, zašto ljudi odlaze zbog malih plaća te kako izgleda dobar i solidan sistem. Kako biste dobili dojam o čemu govorim, evo još malo izračuna “u grubo”: plaća od 10 tisuća kuna, kad se pretvori u funte iznosi oko 1.200 funti, i ta plaća poslodavca u Velikoj Britaniji u konačnici košta 12 tisuća kuna.
Čak i s mojom lošom matematikom, jasno je da se radi o razlici od 6 tisuća kuna mjesečno! Ili, ako vam je tako draže, u Hrvatskoj je radnik godišnje “skuplji” za 10 tisuća eura. Za te novce, engleski poslodavac svake godine može kupiti novi, mali auto. Vjerujem da bi privatnici u Hrvatskoj, kad bi imali pogodnosti poput kolega u Velikoj Britaniji, više ulagali u svoje radnike, te u poboljšanje proizvoda i samo poslovanje.
Očigledno je da je zbog brutalnog poreznog sustava privatni biznis u Hrvatskoj ozbiljno ugrožen te se postavlja pitanje njegove održivosti. U Hrvatskoj je aktivno oko 150 tisuća privatnih tvrtki, ali samo manji broj zapošljava radnike, plaća poreze i puni državni proračun, zarađuje novce i kreira sliku hrvatskog izvoza.
To su ljudi koji se svakodnevno izlažu poslovnim rizicima i njih treba nagraditi, a ne ih gnječiti kao da su pomadore za salsu.
A još nisam ni spomenuo ostale sulude doprinose koje privatni poduzetnici, uz sve navedeno, nose kao teret na svojim leđima: takse za turističke zajednice, razni doprinosi - šume, vode, i Boga pitaj što sve ne.
Privatni biznis ima omču oko vrata i lagano tone u smrt. A zašto? Jednostavno, zbog pohlepe u državi. Pohlepa i nemogućnost da se sagleda šira slika. Moramo shvatiti da budućnost naše zemlje leži u rukama mladih Hrvata, poslovnih ljudi, žena i muškaraca koji će riskirati vlastiti novac kako bi pokrenuli posao.
Porezni sustav trebao bi biti prilagodljiv, a ne restriktivan i ubitačan prema (mladim) privatnicima. I ako vas slučajno zanima koliko u Velikoj Britaniji privatnika “košta” plaća njegovog radnika od 7 tisuća kuna (ako ste hrvatski privatnik, bolje prekrijte oči), odgovor je - 7.600 kuna. Ovo je srž problema. Kao što je Shakespeare rekao “Nešto je trulo u državi Danskoj”.
Dodajno svemu ovome neučinkovito i sporo pravosuđe, korupciju, reforme koje se kreću puževim korakom, nelogične odluke Vlade, i ne trebamo se čuditi zašto su zelene bavarske planine i nizine prepune naših vrijednih radnika. Dajmo privatnom biznisu mogućnost da “zdravo diše” i isplatit će (nam) se desetorostruko.