“Ne prijatelju, nisam pijan. Samo sam bio kod zubara i sad se ne moram vraćati šest mjeseci. Nije li to divno?” – napisala je jednom Agatha Christie. Nisam mazohist i jednostavno mrzim ići zubaru. Pretpostavljam da bi se većina vas s tim složila. I tko to želi postati zubar?
Djeca žele biti astronauti, nogometaši ili vlakovođe. Nije da imam nešto protiv struke, daleko od toga, svaka im čast, jednostavno ih pokušavam zaobilaziti što je više moguće. Međutim, dođe doba kad se stvari više ne mogu odgađati. I to mi se dogodilo prošli tjedan. Dok sam sa suprugom hodao po Engleskoj, 630 kilometara po Sjeveroistočnom obalnom putu dogodila mi se “situacija” sa zubom. Što se ozljeda tič,e ja sam jednom izvrnuo gležanj i osim nešto žuljeva možemo reći da je naša dvomjesečna avantura dosta dobro prošla.
Jedini pravi problem imao sam sa zubom. Što se dogodilo? Ubrao sam voćku sa stabla i onako gladan, pohlepno je zagrizao. Međutim, zubima sam “udario” u jako tvrdu košticu (picu) u sredini i u sljedećem trenu, nakon krckanja, imao sam osjećaj da mi je pijesak u ustima. Zub mi je puko napola. S razmakom između zubi izgledao sam poput Bluta iz Popaja!
Dok smo bili u divljini mogao sam hladno ignorirati novonastalu situaciju, ali znao sam da će doći trenutak kad to više neće biti moguće. S obzirom da supruga i ja zajedno radimo puno stvari (osim njene joge, al’ to je kolumna za sebe), tako smo, s rukom u ruci, zajedno otišli zubaru jer je i ona trebala nešto “radova”. I uopće nije bilo romantično. Pogled na aparaturu “za mučenje” i miris ordinacije zamalo su dovele do (očekivane) nesvjestice. “Tko će prvi?” upitala je zubarica.
Nije mi palo na pamet gurat se! Vjerujem da je puno stvari u životu povezano s uspomenama iz djetinjstva. Sjećam se da sam kao dijete imao zubara, Škota koji je više “bacao” na mesara nego na zubara. Baš sam neki dan pitao sestru “Sjećaš li se našeg zubara iz djetinjstva?” Njen komentar je glasio: životinja! Od vremena mog djetinjstva tehnologija je jako uznapredovala tako da danas zubarske ordinacije podsjećaju na prostore NASA-e.
Međutim, kad sam začuo zvuk bušilice koja je bila spremna za moju suprugu (naravno da sam je kao pravi džentlmen pustio prvu), ledeni znoj krenuo mi je niz leđa. Tehnologija je toliko uznapredovala, pa se pitam kako nisu mogli napraviti nečujnu bušilicu.
Onaj visoki, piskutavi, iritantni ton zabijao mi se u bubnjiće poput strelica. I onda je došao red na mene. Ne trebam ni reći da je putem obiteljske grupe na viberu cijela obitelj bila uključenja u navijanje: “Jel već pao u nesvijest?”; “Ajme, opet me sramoti.” (punica); “Malo je blijed!”, nizali su se komentari. Zube sam oprao tri puta, čistio ih koncem najmanje pola sata, progrgljao pola boce vodice za usta i sve to u nadi da će kad sjednem zubarica reći “ma sve je u redu, možeš doma.” Umjesto toga, čuo sam “Aaa, vidim problem.” Ma mislim, iskreno, rupu u mom osmijehu vidio bi i Stevie Wonder.
Okružile su me tri djevojke, što bi u nekoj drugoj situaciji bilo super, međutim ovako, fokusirane na moj problem i dodajući prijedloge za nove metode “mučenja” ubile su cijeli šarm trenutka. “Svakako moramo napraviti nadgradnju,” s osmijehom je rekla ljubazna zubarica. Bez obzira koliko mrzim zubare, moram joj odati priznanje. Gledajući paniku i strah u mojim očima bila je nježna poput Dormeo madraca. I onda je krenulo bušenje.
Majko moja mila. Zatvorio sam oči i pokušao se sjetiti nečeg opuštajućeg. Iz nekog razloga sjetio sam se bicikliranja po Nacionalnom parku Mljet. Pretpostavljam da je to moje sretno mjesto. U pozadini sam čuo bušilicu, međutim prevladao je zvuk cvrčaka i nježan zvuk mora koje je oplakivalo obalu jezera. I pomoglo je. Pretpostavljam da za TZ Mljet ovo ne bi bio dobar slogan, ali meni je pomoglo.
Bušenje je trajalo unedogled, međutim, pod mojim zatvorenim vjeđama nizali su se prizori iz zeleno-plave oaze dok sam okretao pedale na biciklu. “Eto ga, gotovi smo, ko novi,” nasmijala se zubarica. Čim sam čuo da je gotovo, izmigoljio sam se iz stolice brzinom lososa kojem se žuri položiti jaja. Mislim da sam otišao tako brzo, a da se nisam ni pogledao.
U ustima sam osjetio osjetio nešto neobično i shvatio da više ne “zviždim” dok govorim, mahnuo na pozdrav i nestao! Nisam dodao “vidimo se uskoro”, ni zaboga. Popravak je izvrsno obavljen, sve je bilo besprijekorno (na stranu moja luda glava). Hvala zubarici i njenim kolegicama, ponovo imam holivudski osmijeh, iako bi ga nakon svega slobodno mogao zvati mljetskim osmijehom!