Doma na zidu imamo uokviren plakat na kojem piše: “Kuća je samo kuća, obitelj i prijatelji ono su što je čini domom.”„Zašto ne bismo slavili rođendan ujutro, umjesto uvečer, kao npr. piknik na travi?“ upitala je jedna od mlađih članica moje obitelji. Dok sam živio u Velikoj Britaniji i još nisam ni slutio da će me život (ljubav) odvesti na drugi kraj svijeta, mislio sam da imam veliku obitelj: mama, tata, sestra i ja, dundovi i tetke, rođaci.
Međutim, preseljenjem u Dubrovnik shvatio sam pravo značenje riječi „velika obitelj“. Moja punica kaže: „Ima nas k'o škarambeža!“ Što se dobnih skupina tiče, pokrivamo sve, počevši od najstarije članice koju po starosti, mudrosti i oštrom jeziku smatramo poglavicom obitelji, to je naravno moja punica, pa sve do dvomjesečne bebe.
Tu su mala djeca, mladi, srednja i zrelija dob, a svima nam je zajedničko da volimo obiteljska okupljanja. Međutim, s obzirom na radne obaveze gotovo nas je nemoguće „pohvatati“ pa je tako pala odluka da nešto što se obično događa u popodnevnim i večernjim satima prebacimo za jutro. Rano jutro.
Ljeti, kao pravi iznajmljivači, žena i ja koristimo drugi prostor za stanovanje. Što se opremljenosti tiče, pun je skromniji u odnosu na naš stan. Nema dvojbe hoćemo li za objed koristiti ove ili one pjate, nema filozofije oko čaša, je li bolja ova ili ona košarica za kruh. Imamo to što imamo. Nema televizije, zvučnika, stotinu lampi, živimo jednostavnim i od stvari pročišćenim životom.
I tako smo se povodom proslave rođendana moje nećakinje našli na tratini ispred stana koji ljeti koristimo. Moja je žena uz sestrinu pomoć i ovaj put svojom kreativnošću izvela čudo, pa smo tako sjedali /ležali na pokrivačima i tapitima, zaklonjeni baldahinima, dok su se sa sušila vijorili šareni baloni i papirnate trake zakačene štipalicama. Pohovani kruh, šunka i sir, taj čas ubrane pomadore iz susjedovog vrta, kakao i kafa odlično su se uklopili u svu tu jednostavnost.
Rođendansku su tortu odglumila dva pakiranja kupovnih čupavaca po kojima smo poslagali svjećice. Zabava je mogla početi! Gledajući sa strane tu moju obitelj, koliko nas ima i kako nam zapravo malo treba za dobar provod, počeo sam razmišljati. U ljetnim mjesecima gotovo je nemoguće dogovoriti druženje s prijateljima, često čujem „ajme, ne mogu ti, moram polit oko kuće, ne stignem ti ništa“ ili „ne da mi se, vrućina je“. Zapitao sam se jesmo li u blagostanju u kojem živimo, u blagodati prirode koja nas okružuje zaboravili na sebe?
Čini se da se većina ljudi zatvorila u svoje lijepe klimatizirane kuće i stanove te da kroz zatvorene prozore gledaju ljeskanje bazena ispred kuće, potpuno imuni na ljepotu otoka i plaža lako dostupnih. Niti kupanja, niti druženja. Moja „ljetna faza“ pročišćena od suvišnih stvari također je svojevrsni odmor i odmak od svakodnevnice.
Također je potvrda da nam za sreću zapravo malo treba. Naravno, nismo svi isti, iako mislim da nas više može razveseliti druženje s obitelji i prijateljima nego dobro ugođena temperatura u tinelu i ispijanje savršeno ohlađenog vina iz posebne čaše. Ne kažem da se druženje ne može i tako odvijati, ali posljednjih godina uočavam da nema onog šušura s okolnih taraca, smijeha i pjesme, sve je nekako utihnulo.
I kao što je Richard Carlson napisao u knjizi koja ga je proslavila ”Ne mari za male stvari”: “Živimo svoje živote kao da smo u opsadnom stanju! Trčimo uokolo izgledajući zaposleno, nastojeći riješiti probleme, a zapravo, samo ih stvaramo!”