Kao što naše cestare poslovično iznenađuje prvi snijeg u prosincu, tako i naše hotelijere i ugostitelje pred svaku turističku sezonu iznenadi nedostatak radne snage. Već par godina prije Uskrsa krene kuknjava da će u sezoni ovamo faliti 1000, a onamo 2000 konobara, kuhara, slastičara, recepcionera…..
Potom slijede apeli našoj Vladi da poveća kvotu za uvoz radne snage jer , eto, nezaposleni Hrvati jednostavno ne žele raditi u turizmu na našoj obali. Plaće su, poručuju poslodavci, za hrvatske standarde visoke, čak i do tisuću eura, a kuharima i nešto više. No naši školovani ugostiteljsko-hotelijerski radnici ipak odlaze u daleku Irsku i nešto nam bližu Njemačku i Austriju, iako se radeći te poslove, doma sigurno neće vratiti sa velikom ušteđevinom. Pa u čemu je onda kod nas problem?
U pravima! Prava radnika, poslovično u malim ugostiteljskim i trgovačkim objektima u Hrvatskoj postala su veći problem od plaće. Kada dogovarate posao, sve je super. Imat ćeš plaću oko 5000 kuna, sedmosatno radno vrijeme i jedan slobodan dan u tjednu. Ako živite drugdje, dobit ćete još i smještaj.
Naravno, svjesni ste da će to biti u 'big brother' stanu. No, onda ispadne da plaću dobivate većim dijelom u kešu na ruke jer ste prijavljeni na minimalac, da ne dobivate naknadu za javni prijevoz te da je prava definicija radnog vremena 'radiš dok ima gostiju , jer nismo u komunizmu' .
Već nakon prve radne subote shvatite da ćete onaj slobodan dan u tjednu iskoristiti kad završi sezona, kad se vratite kući i prijavite se na burzu. Jer gazda je zaposlio na 'knap' ljudi. Zato morate biti 'multipraktik'. Morate znati posluživati, guliti patate i čistiti ribu, prati teće i ribati zahod. Naravno, poželjno je znanje barem jednog stranog jezika.
Pa pobogu, kriza je , troškove treba svesti na minimum, slušamo već deset godina. Jedino vam ostaje da vam kolega napravi uslugu te u nedjelju odradi i vašu smjenu. A naravno, iduće nedjelje morat ćete mu vratiti uslugu na isti način. Otkrijete i da su svi praznici radni, te da, kao i odrađena nedjelja, nisu bolje plaćeni.
Kao i da se o slobodnom danu nakon odrađene nedjelje i praznika na hrvatskoj obali ne govori, pogotovo u srpnju i kolovozu. I nemojte se čuditi što vam u glavi pokojni Ekrem pjeva radničku himnu – 'Kuća poso, poso kuća'.
No 'prokleti' internet odaje kako u zemljama poput Irske i Njemačke isti ti ugostiteljski radnici, čak i priučeni, imaju ne samo veće plaće već i barem osnovna prava. Doznate da tamo sedmosatno radno vrijeme od ponedjeljka do subote doslovce znači raditi sedam sati dnevno i da će vam se svaki prekovremeni sat, i to ako pristanete da ostanete duže na poslu, uredno platiti.
Da slobodna nedjelja u kolovozu ne znači utorak u veljači iduće godine, a ako kojim slučajem znači, da će vam se itekako isplatiti. Jedino što je isto kao u Hrvatskoj je 'big brother' smještaj koji čak i sami plaćate.
Zato naši radije idu tamo, nego da ostanu doma. Jer se tamo život ne sastoji samo od posla i kuće i nitko ne sluša Ekrema. Zato ne treba čuditi kada u srcu Dubrovnika naručite iced coffee, a dobijete espresso s dvije kocke leda. Koliko para toliko muzike.