Nema više vatrometa čak ni za Ljetne igre, kamo li za Novu. Što se pucalo, pucalo se, kaže Mato, naš gradonačelnik. Velika je to pobjeda eko-hipstera, onih što po garsonijerama žive sa svojim psima i mačkama, spavaju s njima u istom krevetu, vode ih na frizuru i manikuru.
Nema tog ratnog sukoba od Prvog svjetskog rata naovamo u kojem, rame uz njušku, nisu sudjelovali i labradori, njemački i belgijski ovčari, pa i manji lajavci poput bigla. Nisu se oni rodili s pancirkom, nego su tako dresirani. Za razliku od dizajnerskih pasmina, mješanaca labradora i pudlice, njemačke doge i šišmiša koji cijeli dan provode na kauču ili se šetaju u svojim dizajnerskim torbicama iz kojih izlaze samo da bi obavili veliku i malu nuždu. Samo da bi na cesti ostavili nagazno-razmaznu petardu koju im gazda nema namjeru pokupiti jer je to - fuj.
Cijeli život proveo sam uz pse, uz babinu Terru, maminu Zittu, Vinnie, Pika i sad uz Bellu. I da, svi su oni bili članovi obitelji i bojali su se petardi, vatrometa, a Piko je preživio i granate koje su mu padale oko kućice. Doduše, Piko je mrzio i poštara jer bi taj legao na zvono koje je baš bilo glasno i iritantno.
Svejedno, danas zabranjene petarde mrzio sam i sâm. Naročito u vrijeme Božića kad je Stradun odzvanjao od njih, socijalizmu i vjerovanju mir Božji uprkos. Ne volim ih ni danas kad se pucaju zakonu uprkos. Sjećam se i svog prvog vatrometa od kojeg sam bježao po splitskoj rivi na nekadašnji Dan mladosti (na Titov rođendan).
No, ne znam jeste li primijetili - u raspravi o vatrometu (i zabranjenim petardama) nitko nije spomenuo djecu, naročito onu autističnu ili anksioznu, nitko nije spomenuo ni srčane bolesnike, stariju čeljad ili oboljele od PTSP-a. Jer cijela ta rasprava o zabrani vatrometa i nije radi ljudi, nije radi djece, nego radi kućnih ljubimaca. Tradicija vatrometa stara je skoro dvije tisuće godina, a sad će nastradati kao kolektivistički nazadan, militantan, desničarski običaj koji treba ustupiti mjesto individualizmu, ljubavi prema životinjama. Jedan običaj društvenog, obiteljskog veselja ustupit će mjesto kućnim ljubimcima i njihovom pravu na mir.
Nazadni tradicionalist kakav jesam (godine su tu, što ćeš), pamtim vrijeme kad je popularno bilo gledati vatromet za otvaranje Ljetnih igara iz barke. U to se vrijeme pobožno gledao TV Dnevnik koji bi za svaku Novu prikazao spektakularni vatromet s Lučkog mosta u Sydneyu. Želio sam takvo što doživjeti makar jednom u životu, a onda sam imao priliku vidjeti vatrometni spektakl Disney Worlda u Orlandu.
I zato, nemojte se ljutiti, meni će vatromet nedostajati. Nikakve ga konfete, nikakvi ga svijetleći dronovi koji zuje ko komarci ne mogu zamijeniti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....