Za ljubav treba pet slova. Pritom ne mislim ni na riječ ljubav, ni volim, nego na riječ pršut. Obožavam pršut! Da, priznajem, zovem se Mark Thomas i ovisnik sam o pršutu. Sam pogled na tu divotu od hrane totalno me izluđuje. Vjerojatno izluđuje i moje arterije, ali ‘ko ne riskira taj ne profitira!
Ta tamno crvena boja mesa, okus dima i soli, ajme, zubi mi čine vodu dok ovo pišem. U sendviču, s kruhom i sirom, uz salatu ili jednostavno sam za sebe, pršut je božji dar. Ako ikad napustim ovu zemlju, jedina hrana koja će mi faliti, a faliti je blaga riječ, ta je dalmatinska delicija. Pršut mora biti dalmatinski.
Probao sam španjolski i talijanski, odlični su, ali nemaju taj intezivan okus kojeg naši pršuti dobiju pod ugrizima bure. Nisam baš nešto od slatkoga. Bio bi sretniji kada bih u restoranu umjesto deserta mogao naručiti (opet) predjelo. Nedavno sam naručivao tortu za jednu posebnu prigodu. “Hoćete li voćnu, čokoladnu ili možda tortu od Nutelle?” zapitala me slastičarka. “Imate li možda s okusom pršuta i sira,” upitao sam je s širokim osmijehom. Nažalost, njoj nije bilo smiješno.
“Ma je li ja ovo sanjam ili mi miriše pršut”, upitao sam svoju ženu dok je tonula u san. Možda je to samo bio pršutom inspiriran san, a ne bi bilo prvi put, ali, bio sam uvjeren da mi u spavaću sobu odnekud dolazi miris te delicije. Čudno, ali istinito. Kuriozan, digao sam se iz kreveta.
Što sam se više udaljavao od spavaće sobe to je miris bio slabiji. Kad sam se vratio nazad moja je žena već bila ukomirana, u REM fazi! Pokušaj spavanja okružen mirisom pršuta u najmanju ruku bio je izazov. U jednom sam se trenutku ponovno ustao iz kreveta i napravio sendvič od sira (nažalost, nije bilo pršuta u frižideru). Prošlo je nekoliko dana i aroma pršuta je “isparila”. E, ali onda….
“Nešto krasno miriše” rekao sam susjedi koja je bila u vrtu koji je smješten tik do našeg. “Siguran sam da ne dolazi iz moje kuhinje,” dodao sam s osmijehom dok sam “njušio” miris dimljenog mesa. Ona se zahihotala i rekla: “Ukoliko mi se nisu zapalile kuhinjske krpe, onda ne dolazi ni iz moje!”
Tako se misterija župskog pršuta nastavila. Uhvatio sam se kako svako malo nešto “brcnem” jer me miris pršuta koji bi se svako malo pojavio jednostavno izluđivao. Kad već govorim o mirisima, pa kako to da se Chanel ili Christian Dior nisu dosjetili pa uz sve one parfeme voćnih i cvjetnih mirisa nisu napravili jedan, recimo, s mirisom pršuta! Recimo, Chanel No6 = pršut! Pobjednik, garantirano!
I tako, prolazili su dani, mirisu pršuta nije bilo traga. Međutim, čim bi sunce zašlo, miris bi se ponovno osjetio, nekako sam uhvatio tu “shemu”. Poput Poirota započeo sam sa slaganjem kockica. Svaki put kad bi mi miris pršuta ispunio nosnice puhala je bura. Lokacija “osuđenika” upućivala je negdje prema jugu.
Prije nekoliko mjeseci čuo sam kako je susjed nešto gradio. S obzirom da naše vrtove dijeli visoki zid nisam mogao vidjeti što točno on to gradi, a po kratkoći trajanja zaključio sam da se radi o manjem građevinskom zahvatu u vrtu. I tako sam čekao. Čekao sam da zapuše bura. I stigla je. A s njom i otkriće pršuta. Slijedeći njuh, poput dobro utreniranog lovačkog psa, okrećući se i njušeći zrak došao sam do cilja.
Popeo sam se na zidić iza kuće, propeo se na prste i provirio iza susjedovog zida. Postao sam voajer za pršut. Je li ono dim? Je li ono pušnica? Nježni oblak dima uzdizao se iznad pušnice. I dok sam tako virio čuo sam susjedov glas: “Ej, susjed, treba li ti suhog mesa za gulaš?”, i tad sam ugledao nasmiješeno susjedovo lice. Poirot za pršut razriješio je misteriju. Zvukovi gradnje koje sam čuo pripadali su pušnici za meso.
“Imamo kobasice, buđolu i pršut, možeš probat kad budu gotovi,” dodao je susjed sa osmijehom. Njegove riječi bile su najljepša muzika za moje uši. Imao sam osjećaj da sam sve već isprobao dok mi je aroma zapljuskivala zidove stana. Moj san se ostvario. Živio sam u pršutskom raju! A sad se bacam na istraživanje koliko ću još dugo moći zakopčavat hlače ako nastavim ovim tempom! Živio nam pršut!