"Radimo da bismo živjeli, a ne živimo da bismo radili," rekao mi je jedan fascinantan čovjek, lokalac, dok smo se spuštali niz planinu s pogledom na glavni grad Bosne i Hercegovine. Da, da, prošlog sam tjedna po prvi put bio u Sarajevu. Zapravo, Sa-RAJ-evu!
U prošlosti sam se motao uokolo i prolazio blizu tog grada, ali nikad u njemu nisam proveo dulje vrijeme. Ovaj prvi posjet zaista je bio u stilu, putovanje u grupi nas šest prijatelja, parova, s kombijem iz Dubrovnika. Red pjesme, red smijeha i viceva i zagrijavanje za vikend u Sarajevu.
Dakle, prvi dojam: kulturološki šok. Sarajevo ne bih opisao kao grad u kojem istok susreće zapad, već grad u kojem su istok, zapad, sjever i jug pomiješani u centrifugi.
Odmah mi je bilo jasno zbog čega je prije rata bilo centar umjetnosti i kreativnosti. Mješavina velikog broja raznih kultura na ovako malom prostoru dobitna je formula za sve oblike umjetnosti, od glazbe, slikarstva, filma i naravno, komedije. Smisao za humor kojeg imaju Sarajlije itekako je živ i neuništiv.
Ako idete raditi kolač od samo jednog sastojka dobit ćete prilično dosadnu smjesu i okus, ali ako počnete nadodavati sastojke, različitog okusa i tekstura, dobit ćete nešto izvanredno. Kao što sam rekao, humor je u ovom gradu itekako prisutan tako da je manje-više svaka komunikacija s lokalcima bila u tom duhu, šale i smijeha. Kao što je jednom rekao Charlie Chaplin "Dan bez smijeha, izgubljen je dan."
Neslomljivi duh
Tijekom boravka u Sarajevu nismo gubili vrijeme, htio sam posjetiti sve važne lokacije kao što je mjesto na kojem je izvršen atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda što je dovelo do početka Prvog Svjetskog rata, posjetiti neku od džamija, na kraju je to bila Baščaršijska džamija, otići na neku od lokacija Zimskih Olimpijskih igara 1984., popeti se s žičarom na Trebević i posjetiti gradsku vijećnicu. Uspjeli smo sve to, ali i puno više od toga.
S više sreće nego pameti (jeste li primijetili da često imam više sreće nego pameti?), naš se hotel nalazio nadomak Baščaršije, dijela grada premreženog labirintima ulica s malim butigama, kafićima i restoranima.
Kad bi Sarajevo bilo vulkan kulture, onda bi Baščaršija svakako bila njegov epicentar. Ovdje, u srcu Europe, Otomansko je carstvo itekako živo. Uvijek me iznova fascinira taj utjecaj povijesti na sadašnjost, ali i na budućnost.
Prije 570 godina vojska sultana Mehmeda II. preuzela je vlast nad Sarajevom, a tragovi toga i danas su vidljivi na svakom koraku, u posuđu, hrani, arhitekturi. Fascinantno. Sarajevo je vrlo kompleksan grad koji je kroz povijest prošao kroz mnoge tragedije. Međutim, i dalje postoji neslomljiva želja za životom, za napretkom i sve to uz puno dobrog humora. Sarkastični, crni humor vrlo je nalik našem engleskom.
Kad si u kafani...
I naravno, "kad si u Rimu…", jelo se, pilo, pjevalo i veselilo (čitaj: bili smo pijani). Noćni život Sarajeva, blago rečeno, jako je živ. Nisam znao riječi nijedne od pjesama koje su se (uz živu muziku, naravno) pjevale po restoranima i pivnicama, ali to mi nimalo nije smetalo. Naš se stol družio sa susjednim, oni dalje sa svojim susjedima i vrlo brzo cijela bi kafana zajedno pjevala i plesala.
"Naravno, od rata naovamo dogodile su se mnoge promjene, međutim, duh grada ostao je nesalomljiv," ispričao mi je moj novi prijatelj. Naime, otišli smo s žičarom na Trebević, međutim, zbog jakog vjetra nismo se mogli na isti način vratiti dolje pa smo se odlučili na šetnju slijedeći pritom ostatke stare bob staze postavljene za Olimpijske igre 1984.
Iako je staza danas prekrivena grafitima, raslinjem i oštećenjima iz rata i dalje plijeni pažnju kako domaćih tako i izletnika iz cijeloga svijeta. U vrijeme građenja bilo je riječ o vrlo zahtjevnom i skupom projektu koji je na kraju dobio epitet olimpijskog remek-djela. I tako smo mi u šetnji naletili na jedan par, kontra posložen od moje supruge i mene.
Njegova supruga je Englezica, a on je lokalac. "Ajdete dole s nama pa ćemo vas odvesti do grada," ponudili su nam. Obožavam interakciju s lokalnim stanovništvom, to mi je jedan od dražih djelova putovanja. Pozitivnost naših novih poznanika bila je zarazna. Ostavili smo Sarajevo preplavljeni uspomenama. Kvalitetno vrijeme provedeno s prijateljima u gradu koji je sačuvao svoju dušu usprkos mnogim nedaćama. Ivo Andrić za Sarajevo je napisao da je to grad koji umire, ali se i rađa u isti mah. Dobro kaže pjesma: "Sarajevo, ljubavi moja!"