Još deset dana! Deset je****h dana! Da, virus Covid-19 po drugi je put na našem pragu. Ovaj put je udario bliže jer je gospođa Thomas pozitivna! I evo nas zaglavljeni doma ko dva zatvorenika koji nastoje ostati pozitivni u “pozitivnom”. I jest, ovo mi je drugi put da sam u izolaciji, već sam bio odgulio 12 dana.
“Kako se osjećaš, oči su ti ko da imaš febre,” upitao sam suprugu stavljajući joj ruku na čelo. Moja punica ima čarobna usta, ona ti ih prisloni na čelo i odmah ispali broj, “Mmmmm, ovo ti je 38 s 2, sigurno.” Palo mi je na pamet da bi je ovoga ljeta možda trebalo zaposliti na dubrovačkom aerodromu da otkriva potencijalne zaražene turiste Covidom-19. I da, žena mi je bila u febri, i to visokih 39 stupnjeva.
Naravno, ovih dana kad netko ima febru, svi pomislimo na najgore. Što se dogodilo s običnom gripom? Razbolijevaju li se ljudi više od nje?
Je li Covid ubio gripu? “Idemo se sutra ujutro testirat,” rekao sam ženi, dok je ležala u krevetu ko da je pregazio autobus za Mokošicu. S obzirom na to da je jedini simptom bila visoka temperatura, nadali smo se da se ipak ne radi o onome sa slovom “C”.
Samo da nije ono na C
“Ajme meni, pa da što ovo ovako smrdi?” vrisnula je u jednom momentu dok nas je nevinim pogledom promatrao naš zaigrani štenac, nadajući se da nismo osjetili kako je “okinuo”. “Aaa, znači nisi izgubila njuh,” našalio sam se dok smo začepljivali nos. S obzirom da ja pokupim svakog vraga koji je u zraku, pravo je čudo kako sam dosad uspio izbjeći ovaj virus. Iako, imam blagi osjećaj da sam ja to vjerojatno “prehod’o”, pa ću zato čim izađem iz izolacije otići na vađenje krvi.
Žena i ja smo došli do kontejnera na sredini parkirališta ili ono što službeno znamo kao drive-in centar za PCR i antigenske testove. Očekivali smo da će red biti dugačak kao ljeti na Ivanici, a tamo smo bili jedini! Ako, naravno, izuzmemo kontejner pun “svemiraca”. Ženi su pročačkali nos i otišli smo natrag doma čekati rezultate. U iščekivanju najgorega započeli smo izolaciju, koliko je god bilo moguće. Iako je (za mene) vjerojatno već bilo prekasno. Srećom da imamo dvije kupaonice, dva odvojena tuša.
Dnevni boravak postao je moja nova soba, s bonusom u pogledu velikog tv ekrana i maratona nogometnih utakmica. Taman smo se podijelili kao Zapadni i Istočni Berlin kad je zazvonio telefon. “Pozitivni ste na Covid-19,” bila je prva rečenica s druge strane žice. Zatim su uslijedila uobičajena pitanja o zdravlju i trenutnom stanju te upute što i kako se ponašati. Jedina, zaista pozitivna stvar u cijeloj situaciji bila je ta što sam bio jedina osoba s kojom je moja žena bila u kontaktu 48 sati prije pojave prvih simptoma.
Prokleti nogomet!
Pretpostavljam da za mene to i nije bila velika sreća. “Ima li vaš suprug simptome,” upitao je epidemiolog. Odgovor je tada bio ne, i dalje je ne. Ništa! Ma ni vražje glavobolje! “Vi morate biti u samoizolaciji 10 dana od prvih simptoma, a suprug 10 dana od rezultata vašeg testa,” dodao je epidemiolog. I tako je to bilo, živio sam s koronom! Sljedeći dan, nakon testiranja, mojoj je ženi pala febra i bilo joj je znatno bolje.
Nakon još par dana bila je kao nova, osim što je osjećala lagani umor. Sve iza toga bila je uzlazna putanja prema oporavku. Prva dva dana bilo joj je zaista loše, ali sad je gotovo, i dok ovo pišem eno je iza kuće, orezuje stabla limuna. Naši kučki nikako ne razumiju zašto ne idemo u šetnju dva puta dnevno, zašto smo doma po cijeli dan ili, kako to da spavamo u odvojenim krevetima? Čini se da je izolacija njima teže pala.
To je pokazao i naš zaigrani, ne baš mali štenac, koji je zamalo uskočio policajcima u auto prilikom redovne provjere građana u samoizolaciji, i kao da im je govorio “molim vas, vodite me u šetnju”! Ako izuzmemo to da nije bilo šetanja kučaka u izolaciji, sve je uglavnom isto kao i u protekloj godini. Radim od kuće i ništa se nije promijenilo.
U svakom slučaju, iskreno se nadam da mi je ovo zadnji put da sam “zatvoren” doma, postoji određena granica koliko nogometnih utakmica mogu pogledati prije nego me oči zabole!