Kad sam krenuo u školu, prije nego bi izašao iz kuće te se sa Jezuita preko ulice od muzičke spustio do školske klupe u Centru, majka bi me uvijek podsjetile da budem šesan i da je slučajno ne sramotim. Kada sam malo porastao, pa krenuo u srednju na Kembridž, majka bi me opet upozoravala da budem šesan i još bi dodala – iz Grada si sinko, nemoj se sramotit. I kada sam sa društvom počeo navečer điravati po Stradunu, a potom i zalaziti po kafićima i Bakusu - morao sam biti šesan. Cijela moja generacija morala je biti šesna. To se u Dubrovniku jednostavno podrazumijevalo.
A biti šesan značilo je da ne izađeš vanka neuredan, šporak i rasparan te da se pristojno ponašaš. Da starijima prvi poželiš dobro jutro, da im prepustiš mjesto u četvorki kada kreneš sa Pila do Montovjerne , te da, ako u subotu kojim slučajem malo i popiješ, ne praviš kazine po Stradunu. A ne do ti Bog da 'posudiš' od starog auto i voziš bez dozvole pa da te milicija dovede doma! Da ti mati i otac viknu - razbojniče! Šesan nije značilo da na sebi moraš imati lakostu i leviske, a na nogama starke. Rebe su mogle biti i one socijalistički tamno modre Mojcine, majica u sto boja Galebova, a po Stradunu si slobodno mogao hodati u šangajkama. U vrijeme moje mladosti nisu su se baš gledale boje ni markice kao ni jesi li izašao u đir kičav kao novogodišnja jelka. Netko bi se, ljeti kada je Grad bio pun stranaca, takvima i neprimjetno podsmijao, a stariji bi im na to rekli – sinko, to su ti sekondo gusti. To bi nam rekli i kada bi se smijali onim plastičnim venecijskim gondulama koje su krasile televizije po kućama, ili u vitrinama izloženim kičavim zlatni servisima za kafu i čaj. Rijetko je koja kuća u Dubrovniku bila bez tih pomodnih ukrasa.
I zbog toga nikako ne mogu shvatiti one koji danas drže propovjedi o dubrovački šesnom, što jest te što nije za Dubrovnik primjereno, a istovremeno starijim od sebe dovikuju da su primitivci. Naravno, riječ je o marini u Gružu. Onomad, baš kada se postavila ona ferro battuto ograda , prolazio sam preko Kazbeka i uzdahnuo - Ajoooj! A onda se sjetio one o sekondo gustima te ustvrdio da je ograda čista i uredno piturana. I da je stavljena nakon što je to neko odobrio. A onda mi se, za vraga, u glavi 'otvorila' slika onih ferro bauttuto rešetki na vratima i prozorima te kičavih fenjera i željezno - plastične nadstrešnice u samoj ulici od Sigurate. U srcu moga Grada! Nije prošlo dugo da opet kod nove marine uzdahnem – Ajoooj. Ovaj put šećući lapadskom obalom, iza ograde primijetim velikog mramornog lava. I opet se sjetim one o sekondo gustima i pregrizem jezik. I dobro je da sam to napravio. Jer nisam prošetao ni 300 metara kad me na ogradi jedne kuće uz samo more dočekao ne jedan, nego cijeli čopor lavova. I to ne mramornih , već betonskih ukrašenih tragovima nedavno skinutog kalupa.
I opet, za vraga, kroz glavu mi prođu slike barem dvadeset lavova po Pilama, Konalu i Pločama koji krase ograde i čuvaju ulazna vrata. Prolazio sam kraj njih stotine puta , a nikada nisam uzdahnuo – Ajooj. I nikada, ama baš nikada, niti jedan od njih nije me podsjetio na agresorske aspiracije drevne Venecije na Republiku. I moram priznati krivo mi je bilo što sam uzdahnuo na Pašaličeva lava. A kada sam se sjetio one turske 'glave' na Sponzi, koju su stari Dubrovčani podigli u čast Otomanskog carstva, osjećao sam se kao licemjer. Isto je i sa rasvjetom koja se nedavno provala u marini. Opet uzdah – Ajooj, para luna park! A onda izađem na taracu, pogledam prema Srđu i shvatim da i naš repetitor već godinama svijetli kao luna park. Pa se, opet za vraga, sjetim plaže u Uvali, Banja, Kave…. Ma ništa od toga nije po mom gustu. To su nečiji sekondo gusti.