Dubrovnik se oduvijek dičio civilizacijskim nadstandardima. Od kanalizacije, vodovoda, pa sve do ukidanja ropstva. Trebao bi se, već odavno, dičiti i brigom o napuštenim životinjama, ali nažalost zbog toga se možemo samo sramiti. Istina, priča oko nesretnih pasa na Žarkovici nije crno-bijela, ima tu svega i svačega i jednako tako, ima tu i svačije krivice.
No sasvim je sigurno, da se pita Meda i Autobusa, dvije najpoznatije, ali u osamdesetim godinama prošlog stoljeća i jedine gradske lutalice svakako bi odabrali spavanje po gradskim portunima i voltima te 'grebanje' za hranu od prolaznika oko Orlanda nego ležaj i obrok na Žarkovici. Danas možda u gradu možda ima više lutalica nego osamdesetih iako ih, barem koliko sam se raspitao, nitko već jako dugo nije po ulicama vidio. No činjenica je da ih je tri stotine na Žarkovici, iako sam siguran da Dubrovčani ipak nisu toliko nemarni prema svojim ljubimcima. Odakle su se ti silni psi stvorili na Žarkovici, jesu li tu dovedeni iz drugih gradova i općina naše županije i što su ti drugi gradovi i općine poduzeli za svoje nezbrinute životinje, sada uopće nije toliko bitno. Tri stotine pasa živi u nehumanim uvjetima na Žarkovici i sada ih treba zbrinuti. Naravno o trošku dubrovačkih poreznih obveznika, iako je svima jasno da to nije problem samo Dubrovnika.
No to mi je u ovom slučaju oko Žarkovice manje zanimljivo. Zanimljive su reakcije prijatelja životinja, posebice na društvenim mrežama. 'Opalili' ljudi iz svih krajeva Hrvatske i svijeta, ponajmanje iz samog grada, na sam spomen zbrinjavanja bolesnih pasa u druge azile i to baražnom vatrom po svima i svemu u Dubrovniku, ponajviše po gradskoj upravi. Imaju dijelom i pravo za ljutnu jer Grad je trebao davno prije ispuniti zakonsku obvezu te izgraditi legalan i moderan azil. Možda se i moglo da se za lokaciju novog azila nije trebalo pitati susjede slažu li se da im se azil izgradi ispod prozora. Jer za azil vrijede ista pravila kao i za gradnju stambene zgrade, vrtića, škole, doma umirovljenika….. Jednostavno, morate imati suglasnost susjeda.
E sad, jesu li svi 'susjedi' baš toliki ljubitelji životinja? Očito nisu. Trebalo je čekati da se nakon 20 i više godina raspetlja priča oko zbrinjavanja otpada u županiji, sanira deponij na Grabovici kako bi se lutalicama našao novi dom. Ne čudi to nimalo, isto bi se dogodilo u bilo kojem hrvatskom gradu čije administrativni teritorij nalikuje dugoj uskoj kobasici stiješnjenoj između mora i međunarodne granice. Pa u Dubrovniku jedva da ima mjesta za gradnju stanova za mlade koji žive u dvosobnim stanovima sa roditeljima i njihovim roditeljima. Jedva se nađe parcela za gradnju škole, vrtića.... Liste za vrtiće sve su duže, a škola je premalo da dubrovački osnovci kao u većini Hrvatske pohađaju nastavu u jednoj smjeni. A da o domovima umirovljenika ne govorimo. Naši roditelji, bake i djedovi raseljeni su ne samo po cijeloj Hrvatskoj već i po susjednoj BiH.
No nisam primijetio da se javilo toliko 'prijatelja' staraca pa preko društvenih mreža opalilo 'kanodadu' po gradskoj upravi kada obitelj svoga djeda ili baku vodi u dom za starije i nemoćne smješten u drugoj državi jer jednostavno nemaju uvjete brinuti se za njih. Pa kada je već obvezna osigurati smještaj za ničije životinje, valjda gradska uprava ima obvezu osigurati i smještaj svojim starim i nemoćnim građanima kojima treba cjelodnevna skrb. Jasno je da nije baš jednostavno, a ni jeftino izgraditi takav dom, ali ako se može iz proračuna izdvajati milijune za kučke, valjda se može izdvojiti nešto novaca i za one koji su cijeli život uplaćivali u taj isti proračun. Kada cijene mjesečnog smještaja u domovima dosežu pet, šest i više tisuća kuna, subvencije bi dobro došle svakoj obitelji koja je primorana plaćati takav trošak samo zato jer u javnim domovima nema dovoljno mjesta. Dubrovnik se uvijek dičio sa nadstandardima. Vrijeme je da se počne dičiti sa brigom za svoje stare i nemoćne građane. I oni su valjda, uz kučke, zaslužili našu bezuvjetnu ljubav.