Mora biti da je nešto u vodi! Postoji li možda u Hrvatskoj neki poseban “genski” bazen? Kako to da jedna tako mala zemlja, s populacijom od oko 4 milijuna stanovnika, ima toliko talentiranih i uspješnih sportaša? Stvarno mi nije jasno. Nemojte me krivo shvatiti, ne bunim se, daleko od tog, samo sam začuđen i u nevjerici. Hrvatska se nedavno osvetila moćnoj Francuskoj. Čak 25 tisuća francuskih navijača zamuknulo je pred navalom hrvatskih reketa. Osveta za što? Pa za pobjedu Francuza u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji!
Pisati o ovoj temi čini se nestvarno. Hrvatska je ove igrala u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva i osvojila Davis kup. Postoji li ijedna zemlja s 4 milijuna stanovnika, a da je poput Hrvatske ostvarila takve sportske rezultate u 2018. godini? Naravno da ne postoji! Znate li kako se zove najmanja zemlja koja je osvojila Davis kup? Hrvatska. Zove se Hrvatska. Istraživao sam, kopao i kopao ne bih li našao da je neka zemlja došla blizu navedenim uspjesima.
Kada bih naveo sva postignuća u ovoj godini, vjerojatno bih ostao bez papira. Veslanje, gimnastika, taekwondo, atletika, mogao bih nabrajati do sutra. Rezultati su različiti, kao i sportovi.
Pa, što stoji iza ovakvih uspjeha? Sam početak priče vjerojatno ima veze sa socijalističkim režimom. Komunističke i socijalističke zemlje ulagale su i ulažu jako puno sredstava u sport. Sport je bio svojevrsni odraz režima. Uspjesi u sportu značili su uspješnu zemlju. Međutim, to je prošlost, ali učinak socijalizma u sportu potrajao je više od 25 godina. Danas je sve protiv naših sportskih heroja. Većina njih ima jako loše uvjete za bavljenje sportom, ili ih uopće nemaju.
Investicije u sport su nula, organizacija je amaterska, ali opet - naši sportaši uporno pobjeđuju. „Znate li koliko teniskih terena imamo u Hrvatskoj?“ upitao je spiker sportskog stručnjaka. „Istina je da to zapravo nitko točno ne zna, sve što znamo je to da ih je 90 posto u državnom vlasništvu i da su u vrlo lošem stanju, a da ih je samo manji broj pokrivenih“, odgovorio je.
Pa kako to, kvragu?!? Država smo koja je upravo pobijedila u najprestižnijem teniskom natjecanju na svijetu, a mi ne znamo koliko teniskih terena imamo?? Zapravo, sve što znamo o postojećim teniskim terenima je to da su u groznom stanju.
Amerikanci, Nijemci, Australci i Englezi svake godine ulažu bilijune i bilijune sredstava u tenis, a ne mogu doći ni do finala. A Hrvati ulože manje od vrijednosti taksi vožnje od Grada do aerodroma i potaracaju konkurenciju. Pokušavam naći neki smisao u nečemu što je totalno nelogično.
Ponovo sam se bacio na istraživanje i otkrio da je najbliži primjer ovogodišnjeg uspjeha jedne male države u tenisu i nogometu u istom razdoblju bila, pogađate li: Hrvatska! Godine 1998. osvojili smo treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu, a sedam godina kasnije osvojili smo Davis kup, prvi put. Da se ovo dogodilo jednom, pa bi čovjek rekao, posrećilo se, ili, kako govori engleska poslovica: „Čak i slijepa vjeverica jednom pronađe lješnjak“.
Međutim, dogodilo se dvaput, znači, ne radi se o sreći, nije planirano i svakako nije u pitanju investicija u sport. Pa što je onda? Ako je utjecaj socijalizma, kako to da ostale bivše socijalističke države istočne Europe nisu uspješne? Pa mi jedva da imamo snijega, a imamo jednu od najuspješnijih svjetskih skijašica svih vremena, Janicu Kostelić.
Nogometaši jedne od najnepostojanijih i jadnijih nogometnih liga dosegnuli su finale Svjetskog nogometnog kupa. Usprkos katastrofalnim uvjetima za treniranje atletike, imamo Blanku Vlašić i Sandru Perković. Imamo jadne bazene, ali i vaterpolo šampione. Imamo čak zlatnu medalju u streljaštvu?!? Pa kako, pobogu, kako?
Koja je tajna svih ovih uspjeha? Iskreno, nemam pojma. Ali kada bih znao tajnu, pakirao bi je i prodavao u bocama. Zaboravite Red Bull. Stiže Hrvatski bik!