Ne znam da sam ikad ijedan politički komentar Zvonimira Hodaka čitav pročitao, pa ni ako je mene spomenuo, a spomenuo me je mnogo puta. Preletio bih tekst zaustavljajući se samo kod svog masnije otisnutog imena, da vidim što je poznati advokat ponovno napisao i bez iznimke bih se zgranuo kako je to sažaljenja vrijedna gomila slova, i intelektualno, i moralno, i stilski, jadno i sirovo. Tko još želi čitati birtijske viceve iz ere Jakova Blaževića, pitao sam desničare, a oni su mi svi do jednoga odgovarali istom rečenicom. Citiram, Hodak ima ubojito pero.
Na ovo bih ja samo klimnuo, premda, iskreno, blage veze nisam imao o čemu govore. Sve dok prije nekoliko dana nisam shvatio da njihova tvrdnja uopće nije bila metaforična. Policajci na dubrovačkom aerodromu kod Zvonimira Hodaka su zaista našli improvizirani pištolj skriven u kemijskoj olovci. Krvi ti Isusove, pomislio sam, taj ne da ima ubojito pero, već ga je pokušao i u avion unijeti.
Zrno umjesto tinte
Nekakvu je kemijsku, pamtite li možda, jedno vrijeme on imao u ruci i na fotografiji iznad kolumne. Uzbudljivo mi je zamišljati da je to ona ista kemijska. Hodak je neoprezno drži ispred lica, upravo da usred pisanja, u stvaralačkoj ognjici sam sebe ustrijeli u čelo.
Zatim sam se pokušao sjetiti jedine prilike da smo se nas dvojica sreli, prije nekoliko godina u skučenoj sudnici Općinskog suda na Dračevcu. Zastupajući jednog groznog pjevača i još goreg upravitelja kazališta, koji se nečuveno uzrujao zbog nekog mog teksta, Hodak se i onda, čini mi se, igrao s nekakvom kemijskom. Možda je i ona imala olovno zrno umjesto punjenja tinte? Ne bi to bilo nemoguće. Kad je lola nešto takvo donio na aerodrom, mogao je i na sud. Kakva bi to šega bila da je Zvonimir Hodak nehotično i glupo ucmekao mene, ili sebe, ili sutkinju, ili zapisničarku, ili svoga neutješnog klijenta. Ovog zadnjeg mu hrvatska diskografija nikad ne bi oprostila.
Nije to, znate, bezopasna stvar. Imao sam jednoga studentskog kolegu, Matko se zvao. Prezime sam nažalost zaboravio, dugo je otad vremena prošlo. Bio je pametan, nasmijan, dobar i drag momak, svi smo ga voljeli. U jesen devedeset prve jedva je umakao pred Mladićevim tenkovima iz svoje Vrlike, da bi se na nekom tulumu u zadarskom studentskom domu kratko nakon toga ranio malokalibarskim metkom iz kemijske. Nekoliko mjeseci kasnije umro je od sepse. Ne znam da sam ikad prije ni poslije vidio besmisleniju smrt.
Mogao je tako i Zvonimir Hodak sebe unesrećiti. Pištolji i kad su pravi u najmanje devedeset posto slučajeva upropaste one koji ih nose, a pištolji u kemijskim olovkama to gotovo bez iznimke učine. U devedeset devet zarez devet posto slučajeva sjebu svoje vlasnike. Da je poznati advokat na dubrovačkom aerodromu i htio izvući svoju smrtonosnu kemijsku i okrenuti je protiv policajaca, mala je vjerojatnost da bi mu to uspjelo.
Raketa iz torbe
Kad su ga policajci krenuli razoružati, mnogo bi bolje bilo da im se Zvonimir Hodak suprotstavio mačem koji je izvukao iz kišobrana. Ili da ih je gađao minijaturnom, ali zapanjujuće snažnom protuoklopnom raketom iz gornjeg dijela torbe za spise. Ili da je zaustavio dah i otpustio nervni plin skriven u potpetici cipele, od čega bi se čuvari reda ošamućeno skljokali na pod. Kad su mu našli kemijsku s metkom, valjalo ga je svakako nastaviti pretresati.
Muškarci poput Hodaka vole takve igračke. I gotovo u pravilu su desničari. Čak ni odrastanjem ne napuštaju ih smiješne militarističke fantazije, uske maskirne majice, sivomaslinaste hlače s džepovima na nogavicama, mačete u gepeku, tanka sajla za davljenje protivnika. S godinama ne dobiju nikakvu pamet, jedino što zapravo steknu je novac da kupe sebi metak u kemijskoj olovci i specijalnu automobilsku registraciju s brojevima 007. Dođe ti gotovo žao tih mamlaza. Osamdeset tri godine Zvonimir Hodak ima, a jedva bi mu pet dao.