“To bi bilo 40 kuna, molim” rekao je ljubazni, nasmiješeni konobar dok mi je davao račun za kavu. “Zaboravili ste naplatiti njihove kave”, rekao sam, pokazujući na tri prijatelja koja su sjedila sa mnom za stolom, “znači, 4 kave”. Konobar se nasmijao i rekao “To vam je račun za sve četiri kave”. Sjediti u kafiću nasred Straduna i platiti deset kuna za kavu bilo je nešto sasvim novo.
Tu bi cijenu inače platio na benzinskoj pumpi. “Svako jutro do 9 ura imamo popust za naše ljude”, dodao je. Bilo je “debelo” prije devet, jer, rano jutro u Gradu najdraži mi je dio dana. Dostavljačka vozila jurcaju Stradunom prevozeći sve vrste proizvoda, od vode do cimenta, tjerajući pritom jata zaostalih golubova. Đaci trče u školu, iako, đaci u Gradu rijedak su prizor, poput delfina u Jadranu.
Gledati žene, punice i svekrve, kako žure na placu, ili bolje rečeno, na ostatke od place, gdje će se nadmudrivati s prodavačima, svojevrsni je ulični teatar. “Cijeli je svijet pozornica, a sve su žene i muškarci glumci na njoj”, dobro je rekao Wiliam Shakespeare. “Kafe klub” i svi njegovi članovi, Dubrovčani, rasporedili su se po omiljenim kafićima, lagano ispijajući svoja makjata i bijele kafe, otpuhujući dim cigara poput dimnjaka u zimu.
I dok se turistička sezona lagano, ali sigurno prikrada, slušajući odjeke stranih akcenata i gledajući grupu Azijata, počeo sam razmišljati. Samo je mjesec dana do Uskrsa, što znači da smo samo mjesec dana “udaljeni” od početka sezone. Jesmo li spremni? Najbolji odgovor bio bi da zapravo nikad nismo spremni. Sve što čujem u zadnje vrijeme njorganje je direktora kako ne mogu pronaći radnike.
Uz povratak lastavica, to je još jedan znak da se ljeto bliži: poslodavci se žale da nema radnika. I dok nam se Slavonija polako pretvara u zelenu Saharu, jer su svi radnici otišli u Irsku ili Njemačku, radnike tražimo na drugim područjima: iz Srbije, Makedonije, Ukrajine i ostalih zemalja. Gledajući unaprijed, stvara se čitav niz novih problema.
Prvo, jezik. Dosada je primijećen već popriličan broj slučajeva da u dubrovačkim butigama rade radnici koji jedva znaju osnove hrvatskoga jezika. Što nije baš od velike pomoći ako, recimo, kupujete rebatinke u Sub Citiju i ne govorite ukrajinski.
Drugo, kultura. S toliko pomiješanih različitih kultura vrlo je teško održati ono po čemu se Dubrovnik uvijek izdvajao, a to je upravo kultura. Stvar je vrlo kompleksna i komplicirana, ali i vrlo važna. Apsolutno nemam ništa protiv uvoza tisuća stranih radnika svake godine, jer bez njih Dubrovnik ne bi mogao funkcionirati; jednostavno nemamo dovoljno ljudi koji bi trebali obaviti sav taj silni posao u sezoni.
Zatim, tu je “sindrom iznajmljivanja”. Mlađe generacije jednostavno ne vide razlog za obrazovanjem jer je njihova budućnost ionako iznajmljivanje apartmana. Dok se oni budu izležavali na plaži, novci se samo slijevaju. Opasna je to i nesretna situacija za svaku zajednicu, završit ćemo s “izgubljenom generacijom”.
Ta “izgubljena generacija” ne želi, ili da budem iskren, ne zna raditi. Čast izuzecima. Raditi na prvoj liniji turističke industrije, znači da se moramo osloniti na uvoz radnika. Gledajući Grad kako se budi, postajem svjestan i demografske katastrofe od koje pati cijela Hrvatska.
Grad nam je izoliran od toga, mi živimo u nekom svom balonu. Prošle je godine oko 3000 stranih radnika došlo raditi u Dubrovnik, izgledno je da i za predstojeću sezonu taj broj neće biti ništa manji. Trebamo jedni druge, upućeni smo jedni na druge, dijelimo zajedničku sudbinu.