Bilo je to jednog vrelog ljetnog dana u kolovozu 2001. Znam precizno godinu, jer smo tada Davor Mojaš i ja još jednom bili voditelji Press centra Ljetnih igara, nakon što smo prethodno na istom poslu odradili čak šest uzastopnih festivala (1985. -1990.). U Press ured, tada u Ulici od Puča, nonšalantno je ušetao slavni violončelist Mischa Maisky i ležerno rekao: "Idem tu nedaleko na pizzu.
Pričuvajte mi cello dok se ne vratim!" Znajući da Maisky svira na instrumentu venecijanskoga majstora iz XVIII. stoljeća, Domenica Montagnane, odmah sam telefonom nazvao tadašnjeg ravnatelja Igara Miša Mihočevića. "Stavite cello iza paravana", rekao je Mišo u svom stilu. "A Robi neka sjedne i ne skida pogled s njega dok se Maisky ne vrati!" Robi je Robert Kisić, tada pomoćna ruka u Pressu, a danas arhivist DLJI, od velike pomoći kad tražim podatke i ilustracije za ove moje priče.
Sjetio sam se anegdote s cellom nakon dojmljivoga koncerta Romana Simovića u Dvoru i najave nastupa Alene Baeve, za koje u programima piše da sviraju na violinama svjetski najpoznatijih graditelja gudačkih glazbala iz Cremone – Antonija Stradivarija i Giuseppea Guarnerija "del Gesú" (nadimak "od Isusa" dobio zbog monograma IHS kojim je obilježavao svoje instrumente).
Mnogi umjetnici ne žele, iz razumljivih razloga, isticati podatke o svojim dragocjenim glazbalima, no u dugoj povijesti Igara mogli su se čuti brojni rijetki gudački instrumenti. Ali, da u prvom dijelu koncerta netko svira na Stradivariju, a u drugom na Guarneriju del Gesú, mislim da je ipak svjetski raritet. Dogodilo se to 9.rujna 1955. u atriju Kneževa dvora na solističkom koncertu Zlatka Balokovića uz klavirsku pratnju Iva Mačeka, nakon što je dva dana prije bio solist i na koncertu Slovenske filharmonije pod ravnanjem Lovra Matačića. Nastupio je slavni hrvatski violinistički virtuoz sa svoje dvije najvrijednije violine – Guarnerijevoj violini "King" koju je kupio par mjeseci prije, te Stradivarijevom "Labuđem pjevu" u njegovom vlasništvu od 1932. godine, nazvanom tim imenom jer je bila zadnje glazbalo koje je za života izradio veliki meštar Antonio. Baloković je, vođen umjetničkom i kolekcionarskom strašću, uspio doći u posjed još dvije Stradivarijeve i jedne Guarnerijeve violine.
Rođen u Zagrebu 1895. godine, Zlatko Baloković je od 1924. stalno živio u SAD, no uvijek je održavao vezu sa starim krajem. Kao svjetska zvijezda bio je dočekan u Dubrovniku 1938. godine, kada je na Uskrs u Bondinom teatru otvorio novoosnovani dubrovački Muzički festival, rekavši da je iznimno sretan što "kao sin bijeloga Zagreba" može surađivati "u ovakovoj priredbi hrvatske Atene". Svirao je u Dubrovniku i 1935. uz desetu obljetnicu djelovanja "Dubrovačke filharmonije", te posjetio Grad jahtom 1932. U godinama II. svjetskog rata aktivno je potpomagao borbu Titovih partizana, pa je bio odlikovan i rado viđen gost u novoj Jugoslaviji. Tako je već 1946. opet na svojoj jahti doputovao u Dubrovnik i 13. studenog održao koncert u teatru.
Zanimljivo je da je Baloković uz dva javna nastupa na Igrama 1955. održao i zatvoreni solistički koncert u jednoj od gornjih prostorija Kneževa dvora za probrane goste predsjednika Tita – grčkoga kralja Pavla I. i kraljicu Frederiku. Zanimljiv je taj koncert i po Brozovoj čudesnoj pragmatičnoj metamorfozi u svega par godina, od zdušnoga pomagača komunističkih partizana koji su pod vodstvom generala Markosa Vafeiadisa u grčkom građanskom ratu okončanom 1949. htjeli svrgnuti monarhiju, do dandyja u šminkerskoj bijeloj maršalskoj uniformi na glamuroznom privatnom koncertu naručenom u čast nikoga drugoga nego – grčkoga kraljevskog para!
Poštujući želju pokojnoga supruga, Joyce Borden Baloković uručila je 1968. violinu "King" tadašnjoj zagrebačkoj JAZU, tako da se jedna od najdragocjenijih violine uopće na svijetu danas čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.