U sklopu Dana europske baštine, znanstveni savjetnik iz Područnoga centra Dubrovnik Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar'', doktor znanosti Vinicije Lupis održao je u Znanstvenoj knjižnici predavanje na temu ''Likovne i kulturne veze Dubrovnika i Bugarske''. Okupljene je najprije pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Dubrovnik, Paula Raguž.
- Mi kao trgovačka republika, država, imali smo intenzivne veze. Prvo odnosno Drugo Bugarsko Carstvo bilo je gospodar važnih rudnika, a Republika je uz rudnike pod raškim vladarima na Kosovu, južnoj Srbiji i Bugarskoj dobivala velike dohotke, mi smo organizirali trgovinu, bili smo im potrebni kao nekakvo trgovište, veza između Zapada i Istoka. Na prijelazu s 14. na 15. stoljeće, u vrijeme turske opasnosti, Dubrovnik je bio kao sigurno mjesto, mjesto gdje ste imali prvu vezu sa Zapadom jer je Carigrad već tada, u drugoj polovici 14. stoljeća, postaje dosta izoliran a komplicirano je bilo proći grčke otoke. A, kad ste došli u Dubrovnik, imali ste dobro organiziranu poštu, postojale su dvije mogućnosti i to je davalo sigurnost. Pogotovo u 16. stoljeću, kad su se zatvarali rudnici u Raškoj na Kosovu onda jača trgovina preko Bugarske, to je trgovina kožama, voskom… Upravo preko Sofije, Sofija je bila najjače trgovište s kožama, suhim mesom i soli, to je najznačajnije. Kroz 18. stoljeće dolazi do jačanja grčkih i armenskih trgovaca, a dubrovačka trgovina polagano gubi utrku, ali zato prelazi na prodaju slobodnog brodskog prostora, jača trgovačka flota. Zato je Dubrovačka Republika pred svoj sami pad bila treća svjetska trgovačka flota na svijetu i to je nama u biti propast - monokultura, rekao je Lupis.
Povezanost Dubrovnika i Bugarske datira još od 13. stoljeća i uz znane političke veze, zrcali se i u boravku jednog bugarskog kovača „Đura Bugarina“ Georgiusa Bulgarusa 1282.
- Poslije pobjede bugarskog cara Ivana Aleksandra Asena u bitci kod Klokotnice, Dubrovčani su sklopili trgovački ugovor, bugarski car im dopušta da se slobodno kreću po cijelom carstvu i da trguju. Ugovor se čuva ovdje kod nas, ali mi osobno se nemamo baš čime podičiti jer su naše tadašnje gradske vlasti podigle jedan infantilni spomenik toj čuvenoj Povelji cara Ivana Asena, ako želite vidjeti taj spomenik, on je u dječjem parku iznad fontane na Pločama na Taboru, kraj Gimnazije. Na jednom stupiću nalazila se jedna folija gdje je bila fotokopija i dolje natpis i to se sad sve raspalo, ostala je samo ploča i natpis, a nema folije, nema te diplome Ivana Asena. U Dubrovniku je boravila i bugarska carica Ana koja se sklonila u Dubrovnik od 1337. do 1346. Navedeno je da njezin mlađi sin Šišman bio pokopan na Lokrumu, kazao je Lupis naglasivši kako je dubrovačka kolonija bila vrlo brojna i jaka u glavnom gradu - Sofiji.
Autor u svom radu obrađuje renesansnu sliku Gospe s Kristom iz armenske crkve sv. Kevorka u Plovdivu i datira je u početak 16. stoljeća i vezuje se dubrovački likovni krug. Ujedno radi se o prvoj renesansnoj slici pronađenoj u Bugarskoj. Slika je bila dio većeg likovnog ansambla, to jest poliptiha o čemu svjedoče ostatci otiska kapitela lukova, stupića i ulaganja u poliptih. Autor rada povezuje je uz djelatnost fra Marka Beneše, čiji se poliptih čuvao u bugarskom franjevačkom samostanu sv. Antuna Opata kraj Čiprovca. U armenskoj crkvi u Plovdivu čuva se i gotički enkolpion iz 15. stoljeća, blizak onovremenoj dubrovačkog produkciji. Govorio je Lupis i o najzanimljivijoj bugarskoj obitelji u Dubrovniku: Lazzari/Lazarev, a evidentna je i isprepletenost dubrovačko-armensko-bugarskih odnosa.
U Nacionalnoj galeriji u Sofiji čuvaju se djela hrvatskih slikara iz dubrovačke okolice: Vlaha Bukovca i Mata Celestina Medovića. Posebno je važan utjecaj Dubrovnika kao mjesta likovne inspiracije na bugarske slikare Benča Jordanova Obreškova i Maria Žekova, koji je i cijelu jednu godinu boravio u Dubrovniku.
Slikar Žekov najznačajniji bugarski marinist naslikao je cijeli niz dubrovačkih pejzaža. Bugarski slikar iz Stare Zagore, školovan u Francuskoj, gotovo cijeli svoj život je proveo na putovanjima od francuske Rivijere, Bospora, Dalmacije i Crnog mora. Bugarski kipar Asen Nikola Pejkov 1940. u Rimu izrađuje brončanu plaketu sv. Vlaha, po narudžbi obitelji Mirošević – jugoslavenskog diplomata tada u Rimu. Jedan carigradski fotograf Pascal Sebah na poseban način povezao je Hrvate i Bugare, jer su se u njegovom carigradskom foto-ateljeu portretirali brojni bugarski uglednici, ali i hrvatski brodovlasnici iz obitelji Kovačević iz Vignja na poluotoku Pelješcu. Među njima je bio i Georgi Benkovski (1843. – 1876.), vođa antiosmanskog Travanjskog ustanka 1876. – u četvrtom revolucionarnom distriktu.
Ova osebujna osoba koja je živjela u Carigradu, Smirni i Aleksandriji. Postavši članom Bugarskog Središnjeg Revolucionarnog Komiteta 1875. aktivno se uključio u Travanjski ustanaka, a poslije njegova sloma sa 200 suboraca ustanovio je Leteći odred (Hvarkovata četa) U Odredu je bilo šest Hrvata iz Dalmacije. Svakako, kulturne i umjetničke veze Dubrovnika i Bugarske mogu se pratiti od 13. do 20. stoljeća. One su bile u nekim stoljećima intenzivnije, ali iz stoljeća u stoljeće moguće je pratiti njihov kontinuitet, i predstavljaju bitne sastavnice obaju nacionalnih identiteta.