Nastavak večerašnjeg programa obilježavanja 350. godišnjice od najveće prirodne kataklizme u povijesti Dubrovnika, organiziran je u dvorani Ivana Pavla II. Naime, predsjednica Matice hrvatske - ogranak Dubrovnik, Slavica Stojan, održala je predavanje pod nazivom "350. obljetnica Velike trešnje u Dubrovniku: Zašto me, Bože, ostavi u životu da gledam ovaku mizeriju!"
U zaista prepunoj dvorani, Stojan je okupljene putem pisanih svjedočenja "vratila" na taj kobni 6. travnja 1667. Prije svega je naglasila kako su Velika trešnja 1667. te pogubljenje Frana Krsta Frankopana i Petra Zrinskog 1671. znatno poremetile ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu cjelovitu državu.
Zanimljivo i koncizno, Stojan je Velikoj trešnji pristupila s ljudske strane, bez velikih znanstvenih floskula ili izlistavanja suhoparnih podataka. Tako su se mogli čuti brojne zabilješke i opisi koji, 3 i pol stoljeća poslije, jednako lede krv u žilama i izazivaju jezu.
Znanstvenica se ponajviše oslonila na pisanu ostavštinu dubrovačkog plemića Frana Bobalija koji je od 18. travnja 1667. do 31. srpnja 1668. slao pisma svom nećaku Marku Bassegliju u Veneciji. Bobali je opisao društvene i političke prilike u Dubrovniku nakon Velike trešnje, ali isto tako i osobna iskustva obzirom da je u potresu od 16, izgubio 13 članova obitelji.
Serija od 26 Bobalijevih pisama govore o tome kako je život u Dubrovniku nakon katastrofe tekao dalje. Naslov predavanja zapravo je rečenica iz jednog Bobalijevog pisma. bLu
