Prema Viđenovim riječima, Carević je bio poznati ljubitelj lijepe umjetnosti. Prikazao je povjesničar umjetnosti nekoliko fotografija tadašnjeg dubrovačkog biskupa kao i fotografiju koncepta odluke o osnivanju pinakoteke koja nosi datum 29. prosinac 1930.
- On ne samo da je bio ljubitelj umjetnosti, nego je osnivanjem Biskupske pinakoteke napravio prve korake prema zaštiti pokretne kulturne baštine, primarno, djela slikarstva i kiparstva na području Dubrovačke biskupije. Važno je spomenuti da je to jedna ustanova koja, uz sve nedaće, ipak ima devedesetogodišnji kontinuitet. Nadamo se da će u budućnosti ta tema, proučavanje ove institucije, dobiti nekog svog istraživača, kazao je Viđen dodavši kako je Biskupija angažirala dubrovačkog slikara i restauratora Iva Skatolinija koji je napravio popis slika u pinakoteci te izveo prve i najnužnije restauratorske zahvate na slikama, honorarno je djelovao više od 10 godina.
- Mnogi se naši sugrađani sjećaju da je Biskupska pinakoteka 80-ih godina 20. stoljeća bila otvorena u podrumu Biskupske palače. Nakon potresa iz 1979. tadašnji dubrovački biskup Severin Pernek sa suradnicima je donio odluku da se, iako je Biskupska palača bila teško oštećena, radi pristupa javnosti tim vrijednim umjetninama uredi prostor suterena odnosno podruma Biskupske palače za privremeno izlaganje i pinakoteka je u tim prostorima djelovala sve do jeseni 1991. Dakle, do Domovinskog rata kad su umjetnine sklonjene na sigurno. Kao što je poznato, u srpnju 2018. ponovnim otvaranjem Biskupske palače i vraćanjem njezine izvorne namjene, umjetnine su se ponovno vratile u Biskupsku pinakoteku, tamo gdje su bile izložene i 1930., pojasnio je Viđen.
Potom je doktor znanosti Denis Vokić s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku kazao više o samoj slici "Madona della sedia" koja je izložena u Biskupskoj palači, a koja je nastala prema Rafaelovom originalu. Riječ je o jednoj od najpoznatijih slika europske renesansne umjetnosti čiji se izvornik čuva u Palazzo Pitti u Firenci. Vokić je predstavio ranije restauratorske zahvate na slici kao i rezultate nedavnih snimanja rendgenom te infracrvenim i ultraljubičastim spektrom koja su na ovoj slici obavljeni prvi put.
- O slici se nije znalo puno tehnološki, ali je puno toga napravljeno a da nije objavljeno. Znači, restauratorski zahvat koji se dogodio 1986./87. pred izložbu „Zlatno doba Dubrovnika“ fantastično je dokumentiran. Međutim, zbog jedne prakse unutar restauratorske zajednice, da je to jedan tihi i samozatajan posao, to nije bilo šire obznanjeno, to je doslovno bilo držano u arhivu Hrvatskog restauratorskog zavoda i možemo reći: praktički nepoznato, nedostupno. Napravili smo posebna snimanja koja današnja hiperspektralna tehnika snimanja omogućuje tako da smo došli do otisaka prstiju slikara. Da nije bilo Covida i ove cijele situacije, već bi bili u Firenci jer tamo imamo partnere, usporedili bi s njihovim slikama koji se nesporno smatraju Rafaelovima, pokušali bismo tamo potražiti otiske prstiju na isti način i komparativnom metodom usporediti jedno i drugo. Za razliku od multispektralnog, hiperspektralna tehnika ima vrlo uzak snop snimanja tako da je moguće čak otkriti koji su materijali zastupljeni, recimo minerali, pigmenti i slično, odnosno, moguće je indicirati, a to se kasnije dokazuje drugim metodama. Mogli bismo usporediti te rezultate s rezultatima koje su možda oni tamo napravili ili bi napravili na naš poticaj ili bismo mi napravili, ako nam dozvole. No, to je sad 'na dugom štapu', izjavio je Vokić koji ne krije želju da se jednog dana dokaže da su otisci na dubrovačkoj slici Rafaelovi.
Povijesno-umjetnička priča pretvorila se u forenziku.
- Ove metode koristi i forenzika, ali i razne druge grane znanosti. U principu to je relativno novo, od kraja 90-ih godina naovamo razvijano. Vidjet ćemo kako će okolnosti dalje ići, nije samo Covid u pitanju, sad nam treba vrhunski stručnjak koji će izvući prst po prst. Jer, boja je razmazivana prstima. Ne mogu razlikovati dlan od kažiprsta, malog prsta, srednjeg prsta… Negdje je nešto rađeno rubom prsta, negdje nešto cijelim dlanom, ali polako - imamo ozbiljne rezultate, zaključio je Vokić.
Doktorica znanosti s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu Tanja Trška govorila je o Rafaelu i predlošku za dubrovačku sliku „Madona della Sedia“.
- Ona je kopija slavne Rafaelove slike koja prikazuje Bogorodicu s djetetom i s Ivanom Krstiteljem, a u literaturi se naziva „Madonna della Sedia“ ili „Madonna della Seggiola“. Ona je gotovo doslovna kopija, u tom je svom kružnom obliku, dimenzije su gotovo identične, jedan centimetar je razlike, slika je isto tako na dasci. Dakle, slika Bogorodice s djetetom i malim Ivanom Krstiteljem je, mogli bismo reći, identična, ali se ona razlikuje po tome što ona ima jedan okvir za koji se smatra da je kasniji, pravokutni koji u kutovima ima likove četiri evanđelista. To nijedna druga kopija nema, a tih kopija ima po svijetu zaista puno, kazala je Trška te prikazala neke druge kopije.
Nije točno poznato kako je slika došla u Dubrovnik.
- Slika se prvi put spominje tek u 19. stoljeću, dakle, 1857. Vidjeli su je tada ondašnji putopisci, ali i kanonik Liepopili koji je 1930. objavio važno djelo „Dubrovačka katedrala i njezine slike“. Zabilježio je tada na oltaru sv. Bernarda, oltar je to u desnome transeptu. Ali, nitko ne spominje kako je slika došla u Dubrovnik! Slika je bila izložena na izložbi u Zagrebu i tu je akademik Tomić iznio jednu pretpostavku i lijepo je to opisao u katalogu izložbe: sliku je u Dubrovnik poslao Pietro Soderini koji je bio gonfalonijer odnosno jedan od državnika za vrijeme dok je Firenca bila republika jer je Soderini od rujna do travnja, od 1512. do 1513., u tom razdoblju jeseni i proljeća, bio na teritoriju Dubrovačke Republike i to u Orašcu u ljetnikovcu koji se zove Soderini. Smatra se da se on, a to je pretpostavka akademika Tomića, nakon što je došao u Rim, pomirio s Medicijima jer je papa Lav X. bio iz obitelji Medici. Pretpostavlja se da je kod njega bio original jer mi ni o originalu zapravo ne znamo ništa sve do 17. stoljeća, to su sve pretpostavke. Soderini je dao izraditi kopiju, možda čak u Rafaeolovoj radionici te je poslao u zahvalu Dubrovčanima. To je pretpostavka, ne znamo je li to istina, podcrtala je Trška te odgovorila na pitanje ima li još poveznica između Dubrovnika i Rafaela:
- Postoje poveznice koje su ukorijenjene u dubrovačkoj tradiciji, ja bih to tako rekla. Zato što se, osim ove slike koju se - od kad se za nju govori - spominje kao Rafaelovo djelo ili kao djelo Rafaelovih učenika, ali ima jedna mala slika Bogorodice s djetetom i s anđelom u Biskupskoj palači koja se smatra, a to sigurno jest djelo Domenica Puliga. To je firentinski slikar 16. stoljeća, a djelo se u dubrovačkoj tradiciji zapravo uvijek spominje kao Rafaelovo djelo. Rekla bih da Dubrovnik, na ovu 500. godišnjicu Rafaelove smrti, svoje konje za trku ima, slikovito je zaključila znanstvenica.