Koncertom članova Dubrovačkog simfonijskog orkestra i nastupom članova Folklornog ansambla Linđo, uz gradsku stražu i proglasom kneza (Edi Jertec), ispred Sponze započela je svečana ceremonija obilježavanja 750 obljetnice Dubrovačkog statuta. Kako je Dubrovački statut javno proglašen uz zvuk gradskih zvona 29. svibnja 1272. tako su se točno u 20 sati, u trajanju od jedne minute, oglasila zvona katedrale Gospe Velike, crkve sv. Vlaha, crkve sv. Dominika i Male Braće. Nakon umjetničkog programa ispred Divone, u atriju palače Sponza otvorena je izložba Državnog arhiva u Dubrovniku posvećena Statutu, a popratno predavanje uz izložbu održala je akademkinja Nella Lonza "Dubrovački statut – vodič kroz pravni sustav i dubrovačku svakodnevicu 13. stoljeća".
Dubrovački gradonačelnik Mato Franković naglasio je kako je impresivna i dijeljenja vrijedna spoznaja o snazi i dugotrajnosti Dubrovačkog statuta.
- Sama činjenica da se primjenjivao do donošenja, od 13. stoljeća, do pada Republike, dokaz je njegove kolosalnosti kao pravnog okvira tog vremena. Pokazuje nam stupanj uređenosti države i tadašnjeg društva. Uredbe Statuta dočaravaju koliko je dubrovačko društvo uistinu bilo napredno i civilizirano. Poznato je da Dubrovački statut nije najstariji takav dokument na ovim prostorima, ali je sveobuhvatniji i temeljitiji od onih koji su mu prethodili. Statut se mijenjao, ali je opstao kao norma reguliranja društvenih odnosa. Odredbe statuta preslikavale su se na sve segmente života – od pučana do plemstva. Statutarne uredbe i propisi primjenjivale su se na kneževe, vijećnike, suce, pomorce, graditelje... Regulirani su obiteljski odnosi, komunalna pravila i urbanistički odnosi. Političari to znaju reći, a i ja sam to rekao više puta: kad bismo uzeli uredbe i norme Statuta pa da uz nužne prilagodbe preslikali u današnje vrijeme, ne bismo se izgubili. Bio bi to vrijedan putokaz u stvaranju boljeg i pravednijeg društva, naglasio je Franković.
U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti okupljene je pozdravila akademkinja Nella Lonza. Podsjetila je kako HAZU i Dubrovački statut imaju važnu i dugu zajedničku povijest, tako je upravo Akademije priredila prvo tiskano izdanje Statuta iz 1904. na kojemu su se oslanjali svi prijevodi, a u tom je pogledu naglasila važnost Baltazara Bogišića.
Župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić kazao je kako je Statut temelj pravnog poretka i simbol državnosti slavne Dubrovačke Republike.
- Statut nije bio samo pravna zbirka odredbi i smjernica, bio je temeljni akt državnosti Republike. Statut je sadržavao ne samo pravne norme za funkcioniranje grada, nego sve vrijednosti tradicije i uzance, kako plemstva tako i puka. Imamo u Županiji dva starija statuta - Korčulanski i Lastovski, ali su daleko od temeljitosti i sveobuhvatnosti koju ima Dubrovački statut. Statut pokazuje uronjenost ovog prostora u zapadnu civilizaciju kojoj smo duhovno uvijek pripadali, zapadnoj civilizaciji kojoj Dubrovnik od tada do danas pripada i to će uvijek tako i ostati. Imamo se pravo dičiti golemim blagom koje čuvamo, ali i učimo iz njega, a u tom blagu prednjači Dubrovački statut, izjavio je župan.
Izaslanica ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek bila je Renata Margaretić Urlić koja je čestitala Gradu Dubrovniku jer je Gradsko vijeće Grada Dubrovnika na svojoj 5. sjednici održanoj 27. listopada 2021. proglasilo je 2022. godinu Godinu Dubrovačkog statuta. U prvi plan stavila je važnost očuvanja kulturne i civilizacijske baštine, a dodala je kako je sinergijom dubrovačkih kulturnjaka i znanstvenika moguće očuvati sve ono što se naslijedilo.
Potom je Lonza održala kratko predavanje.
- Dubrovačko je pravo 1272. dobilo svoj čvrsti i sadržajno strukturirani oblik, ali dobrim dijelom kao kristalizacija starije pravne materije. I prije Statuta donesen je niz zakona koji su zapisivani u obliku isprave, na komadu pergamene, a najstariji sačuvani dubrovački zakon skoro je čitavo stoljeće stariji od Statuta (1190.) i odnosi se na blagdan gradskog parca, svetog Vlaha. I sam Statut se još čitavo stoljeće nakon 1272. pomalo gradio, razgrađivao i preslagivao. Pretapanje njegova teksta ne možemo pratiti u svakoj potankosti jer su nam od tog procesa ostale tek zaustavljene slike, zamrznute slike u rukopisima koji su sačuvani: na primjer, najstariji prijepis prikazuje statutarni tekst kako je izgledao približno 1349., a raskošni rukopis pokazuje njegov izgled 1432. Miran život Statuta, izložen tek blagim izmjenama i prilagodbama, oštro je prekinut samo jednom – 1358., s prestankom mletačke vrhovne vlasti nad Dubrovnikom, što računamo kao početak samostalne dubrovačke državnosti. Statut se kroz duga stoljeća prihvaćao i štovao sa svim svojim nepreciznostima, manama i zastarjelim rješenjima.
Elementi iz kojih je 1272. sazdan tekst Statuta potječu iz raznih pravnih tradicija. Među njima ima onih tipičnih za lokalne prilike, koji su se možda taložili već duže razdoblje, na primjer "drevni običaj" da poklon u novcu od kneza dobije prvi brod koji na Uskrs ili Božić uplovi u dubrovačku luku. U pojedinim institutima i terminima prepoznat će se bizantski utjecaj, a mnogim jakim karikama Dubrovački statut vezuje se uz mletačko pravo jer je to kontekst u kojemu je poniknuo, primjerice u pomorskom pravu, a posebice u odredbama o ustroju vlasti. No, Statut se ponajprije mnogim svojim plohama dodiruje i stapa s europskim općim pravom koje je u srednjem vijeku izniknulo na podlozi rimskog i kanonskog prava te stoljećima prožimalo pravne poretke lokalnih zajednica. U vremenu kada se čuju glasovi da se u prilagodbi okviru Europske unije žrtvovalo dijelove vlastite pravne tradicije, voljela bih da se prisjetimo da je Dubrovački statut spomen na vrijeme kada je zaista postojalo zajedničko europsko pravo u kojemu smo bili ravnopravni dionici. Te se raznorodne pravne sastavnice u Statutu sretno prožimaju, onako kako se i u dubrovačkom graditeljstvu stapaju raznoliki stilovi i utjecaji, pružajući ipak doživljaj sklada. U zgradu Dubrovačkog statuta uglavljen je kamen tesan u domaćoj radionici onako kako je tada bilo moderno u razvijenim mediteranskim gradovima, ali i spolij preuzet iz antičke baštine rimskog prava. Njegovi su temelji na dubrovačkoj hridi, ali vezivo mu daje pravna vještina sastavljača koji vjerojatno nije bio domaći čovjek.
Svi su ti raznoliki elementi pravnom poretku srednjovjekovne komune, pa tako i dubrovačke, davali stabilnost i osiguravali dugovječnost. Statut je s vremenom postao i jedan od najsnažnijih simbola dubrovačke države. Plemići su svake godine u prosincu u Velikom vijeću prisezali polaganjem ruke na Statut, a isto tako knez i drugi dužnosnici prilikom preuzimanja službe – na to nas i danas podsjećaju pojedina mjesta na pergamentnim stranicama najstarijih rukopisa izlizana od doticaja ruku onih koji su stoljećima na taj način obećavali da će javnu službu obnašati onako kako se od njih traži i očekuje. Rukopisi Statuta služili su također za pohranu kolektivnog pamćenja dubrovačke zajednice. Da nam nije bilješke nekog kancelara u primjerku Statuta iz 15. stoljeća, ne bismo znali da su na zidu dvorane Maloga vijeća bili zapisani citati iz antičkih pisaca o čuvanju tajne i slobodi, jer nam od toga u prostoru nije ostalo materijalnog traga. Statut je posebno pohranjivao sjećanje na traumatične događaje. U njegov su tekst uvrštene odredbe o izgradnji grada nakon što ga je 1296. poharao požar, a i kasnije su se rukopisima Statuta, na koricama ili nekom drugom praznom mjestu, bilježili naleti kuge koji su morili naš grad i uspomene na potrese, počevši od onog najstarijega za koji znamo iz 1349.
Ali, ne nose rukopisi samo tragove "velike povijesti". Zabilješke kancelara, hrvatske pjesme koje još nismo odgonetnuli na koricama jednog primjerka iz 16. stoljeća, jednostavni sitni crteži ljudske glave ili ptice uneseni u nekom trenutku iz dokolice, a osobito često ručice s kažiprstom uperenim prema nekoj važnoj i često potrebnoj statutarnoj glavi dirljivi su tragovi onih koji su Statut stoljećima koristili.
U samom tekstu Statuta sačuvane su i neke stare hrvatske riječi - vražda, babica, međa, stanak – iz vremena kada je sačuvano malo tragova našeg jezika. U njemu imamo najstariji hrvatski zapis o obredu s kladom, badnjem, po kojemu Badnjak i danas nosi ime. U Statutu su upisane toliko žive, ljudske i svakodnevne muke oko nekog poljskog puta i susjednih zanovijetanja oko zajedničkog zida, čitaju se zločin, kazna i pomilovanje, doživljava se smrtna ura u kojoj se razmišlja o putu u drugi svijet, a na ovome svijetu raspodjeljuje imovina. U njemu vrvi šaroliko mnoštvo muškaraca i žena, očeva obitelji i djece, slobodnih i zavisnih, starosjedilaca, doseljenika i stranaca, plemenitih i onih prostoga roda, meštara i seljaka, redovnika i psovača. Posebno je snažno prisutan svijet pomoraca i njihovih brodova – Statut spominje čak osam vrsta, natovarenih najraznovrsnijom robom. U tom krajobrazu rastu voćke i bujaju vinogradi, dok tišinu možda ne razdre poziv upomoć onoga koga su napali razbojnici. Kroz taj krajolik putuju konjanici odaslani u zaleđe, do Bosne i Kosova, dok drugi poslanici plove u službi komune po čitavom istočnom Mediteranu. Kroz riječi Statuta prati se tijek godišnjeg ciklusa kojemu ritam određuje okopavanje loze i trganje, plovidbena sezona i zimski mjeseci kada brodovi ostaju na vezu ili izvučeni na suho, a isto tako i slijed blagdana koji utaljuju onu suvremenu ljudsku glad za posebnim, svečanim i božanskim. U njemu odzvanja klecanje zvona koja sazivaju vijeća i čuje se žamor s tržnice i iz luke. Statut nam priča kako je bilo nekoć, kada je većina kuća u Dubrovniku bila drvena, kada su mladenke nosile oglavlje u obliku rogova i kada se za krađu mogla izgubiti glava.
Statut stoga nije šutljivi svjedok nekog davnog prošlog vremena, s kojim može komunicirati samo stručnjak precizno upućen u kôd pravne povijesti, nego svakom zainteresiranom uhu priča o davnom prošlom vremenu, govori mu o identitetu i tradiciji te prenosi nadahnjujuće misli o pravu i društvenim vrijednostima. Statut može i danas biti motiv kolektivnog ponosa zbog pripadanja snažnoj europskoj tradiciji, zaključila je Lonza.
Uz riječi zahvale svima koji su sudjelovali u realizaciji svečane ceremonije, izložbu je otvorila ravnateljica Državnog arhiva Dubrovnik, Nikolina Pozniak. U programu u atriju palače Sponza sudjelovali su članovi ansambli Kazališta Marina Držića Jasna Jukić i Edi Jertec. Program svečanosti režirao je ravnatelj KMD-a Paolo Tišljarić. Također, u sklopu izložbe, u posebnoj prostoriji samo za ovu prigodu izloženi su sačuvani primjerci Statuta. Izložba ostaje otvorena do 25. lipnja, a prati je dvojezični katalog "Dubrovački statut iz 1272. - Temelj pravnog poretka i zrcalo svakodnevice" čija je autorica upravo akademikinja Lonza.
Uz organizatore, Grad Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Državni arhiv u Dubrovniku i Turističku zajednicu grada Dubrovnika, u program obilježavanja ove značajne obljetnice svojim su se prigodno osmišljenim programima uključili i brojni partneri poput Dubrovačkih muzeja, Dubrovačkih knjižnica, Kazališta Marina Držića, Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Folklornog ansambla Linđo, Dubrovačke baštine, Sveučilišta u Dubrovniku – Studija povijesti Jadrana i Mediterana te Umjetničke škole Luke Sorkočevića.
