STJEPKO MAMIĆ Nismo napravili ništa, živimo na kostima naših predaka koji su Grad sagradili

Dubrovački slikar i kapetan Stjepko Mamić na moru je proveo puna tri desetljeća, a uskoro će punih 12 godina kako se vratio na kopno i aktivnije posvetio slikarstvu. Mamić je često izlaže po svijetu, član je brojnih međunaordnih udruga i dobitnik mnogih priznanja. Priznaje da je više izlagao vanka nego u svom rodnome gradu. U galeriji Sebastijan nedavno je u društvu izraelsko-francuske skulptorice Myriam Sitbon-Mendel i japansko-francuske slikarice Yoshie Araki otvorio zajedničku izložbu "Art is Life" koja se može pogledati do 25. rujna. U pripremama za novu izložbu Mamić je izdvojio vrijeme za razgovor za Dubrovački.

OD MALIH NOGU TALENTIRAN

 

Kad je umjetnost postala dio Vašeg života?

Od najmanjih nogu! Prije nego što sam postao svjestan, puzio sam na koljenima i što god bi mi došlo pod ruku trljao bih od pod ili zid. Većinom je to bila i hrana pa bi mati poludjela, ali bi svi govorili: „Mali je talentiran!“ Kasnije sam strašno volio crtati, druga bi se djeca igrala nafrnja, na baluna, a ja bih uzeo bokun kamena i crtao na taraci po cimentu. U školi bi uvijek pitali zašto su mi sve zadaće i knjige 'išarane' ribama, životinjama, ljudima, brodovima - i to svemirskim! Za rođendan, Božić ili Novu godinusu mi uvijek kupovali bojice, a kasnije su došli flomasteri, set flomastera, to je bilo ushićenje!


 

Krenuli ste u školu?

Moj stariji brat isto je bio nadaren za crtanje i slikanje, obadva smo hodili u grušku školu. Profesor Vasić mi je jednom rekao: „Mali, ti dobro slikaš, ali s tobom se ne isplati raditi, takav ti je i brat bio, pa me prevario!“. Naime, brat mi je pošao u Pomorsku. Rekao sam profesoru da ću ja ići u Umjetničku pa na Akademiju pa mi je on posvetio malo više pažnje. Nije me samo učio slikanju nego sam puno stvari o umjetnosti od njega naučio. Kad mi je jednom dao jednu veliku knjigu sa slikama impresionista, ostao sam paf! No, nakon osmoljetke, upisao sam se u Pomorsku školu kao i brat. Profesor mi je digao pozdrav na, ja mislim, deset godina! Kad bi se trefili u Gružu, na Batali ili po Lapadu, s barkom, samo bi me pogledao. Ali, deset godina poslije toga kod jednoga čovjeku vidio je sliku, jako mu se svidjela i pitao je tko je autor, a ovaj mu odgovorio: „Pa to je tvoj đak!“ Tada je profesor shvatio da nisam napustio slikarstvo jer sam slikao kad bi dolazio s broda.

Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!