Stanko Krnjić predstavio je u hotelu Kompas svoj roman prvijenac "Ostavljeni" koji je objavljen u nakladi Društva dubrovačkih pisaca. Roman "Ostavljeni" priča je o ljudima u ratu, ali i priča o ratu u ljudima zbog samog rata. Izgrađen je kroz 12 samostalnih, ali temom i likovima povezanih priča koje poredane jednim kronološkim redom čine zaokruženu cjelinu. Urednica knjige je Julijana Adamović, predgovor je napisao Josip Mlakić, a autor fotografije s naslovnice i portret autora potpisuje Igor Brautović.
Inače, dvije priče iz ovog romana nagrađene su najznačajnijim nagradama za priču u BiH. Priča "Ostavljeni" dobila je 2021. nagradu Zija Dizdarević, a priča "Otkupnina" 2019. nagradu Bugojanska vaza, što ovaj roman čini jedinstvenim u tom pogledu. Uz autora, knjigu je predstavio predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro te akademik Luko Paljetak.
- Okupili smo se večeras na još jedno predstavljanje još jedne knjige našeg dragog Stanka Krnjića. Ovaj put, nakon osam knjiga poezije koje su kao slijedom išle korak po korak ka jednom 'starwayu to heaven', stepenicama u nebo poezije a nakon zbirke „Ratište riječi” koja je predivna zbirka pjesama za koju je dobio brojne nagrade, večeras smo ovdje jer Stanko već dulje vrijeme, dvije-tri godine, pomalo piše jedan novi književni stil, jednu novu književnu vrstu – prozu. Počeo je, koliko se sjećam, na jednom župskom portalu s divnim pričama u kojima je možda netko od vas, o tim ljudima koji su dolazili u Župu, a onda je odjednom presjekao i počeo pisati o sjećanjima iz rata tako da večeras ovdje predstavljamo njegov prvi roman, predstavljamo zbirku od 12 priča povezanih likovima, teškim vremenom rata, likovima među kojima je i on. Predstavljamo i njegov 'ulazak' u prozu. Treba reći da je Stanko, već prije nego što je ova knjiga objavljena, dobio dvije nagrade za priče iz ove zbirke. Treba također napomenuti da je Stanko već prije dobivao nagrade za pjesme tako da je pomalo, nakon nekoliko zbirki pjesama i ove posljednje, zaista postao vrlo značajan i važan pisac, ne samo u Dubrovniku, nego i šire, kazao je Njavro te dodao:
- Stanko je ove priče koje su zaista roman podijelio u te dijelove: Proljeće, Ljeto, Pa jesen, Zima, Drugo proljeće, Ljeto... Zanimljiva je i podjela priča, zapravo kronološki ih je ispričao. Prva priča i otvaranje cijele knjige počinje s pričom "Otac", zanimljiv je i naziv druge priče, to je početak, odlazak u rat, priča se zove "Isporuka svježeg mesa", puna je simbolike... Pred kraj je "Otkupnina" i to je zapravo bila njegova prva ratna priča. Koliko se sjećam, mislim da sam bio među prvima koji su to pročitali. Objavili smo je u "Literatu", a Stanko je za to dobio Bugojansku vazu, bio je sav sretan i čestitam mu. Kad postanemo stari vojnici onda sve drugačije gledamo, a tu su priče "Cigani" i "PTSP", a ima i ta "Ostavljeni" po kojoj se zove cijeli roman i koja je dobila zaista vrijednu nagradu u BiH. Zadnja priča zove se "Hans". Stanko je kronološki prošao kroz svoja sjećanja, a često se pitamo imamo li ratnih romana? Imamo, bilo bi dobro da ih je bilo i više, ali bilo bi jako dobro da ih je više i da su ovakvi kao što je Stanko napisao. Stanko je napisao antiratni roman pojedinca koji se bori protiv svakoga. Fali nam ovakvih romana, mislim da je Stanko zaista pogodio stvarajući ovo djelo koje je sad već ozbiljna književnost. Čak su pjesme iz zbirke pjesama „Ratište riječi”pretvorene u priče i zaista meni osobno, što se poetike i poezije tiče, sjajne. Naš gospar Luko je puno toga pametnog rekao, učio nas je, davao i daje nam savjete, dao je savjete i Stanku, ali Stanko je lukav, Stanko primi savjet i kaže: „Hoću!” i onda 'navuće' na svoje, ali uzme on pomalo - tako je sve rezultiralo time da između Luka i mene danas sjedi ozbiljni pisac Stanko Krnjić. Čitajte ovaj roman, pogotovo žene, dame da znate gdje su vam bili muževi, a muževi da se sjete kako je bilo, komentirao je predsjednik Društva dubrovačkih pisaca koji je pročitao i nekoliko ulomaka iz knjige.
Na djelo se osvrnuo i akademik Paljetak.
- U devetoj slici priče "Slika" mozaičnog romana "Ostavljeni" autor Stanko Krnjić upisuje pitanje: "Što ima tamo?" Zatim slijedi odgovor: "Ništa! Sve prazno. Samo ispod kreveta kutija od cipela puna nekih slika." Ta vrlo karakteristična, višeslojna izjava otkriva i strukturu i sadržaj ovog romana u pričama jer to s formalne strane zaista jest 'kutija puna nekih slika', 'knjiga kutija' u bijeloj omotnici s dvije iznošene vojničke cipele na njoj s pričama oblikovanim ratom, zatim, donesenim na papir kao proživljeno ratno iskustvo autora i njegova hrabrijeg predstavnika u tom ratu o kojemu se tu priča i iz stvarnog vremena borbe i zatišja, krvavih okršaja i predaha, na nekom neutralnom terenu između bojišta. To je k tome i metaforična 'kutija slika' povezanih tvrdim nitima ratnih zbivanja, kako je to u predgovoru Josip Mlakić zapazio, „tetoviranjem vlastite kože” iskusio autor i njegov predstavnik u tekstu. U tom smislu treba čitati uvodne riječi romana: "Furamo iz grada negdje gdje se ljudi kolju. Sjedim sasvim mirno i puštam da se odigra onako kako je zapisano. A zapisano je negdje, nema govora da nije." Međutim, to zapisano treba ponovno zapisati. Stanko Krnjić upravo to čini sa sviješću da nad svim tim događajima stoji neki usud koji pogađa i kolektiv i pojedinca u svemu tome, koji jest ona sabirna točka, svjesni subjekt postavljen i ostavljen na točki, na neizvjesnom prostoru između života i smrti, prepušten i igri sudbine i svojoj sposobnosti da je nadigra.
- Vjerujući u pravednost razloga koji su do toga doveli, izbjegavajući istodobno razloge druge, izbjegavajući da se odigra onako kako je zapisano, ali posve svjestan uloge koju tu treba odigrati. Dvanaest priča u knjizi "Ostavljeni" autor Stanko Krnjić razvrstao je u pet cjelina, prema godišnjem dobu: Proljeće, Ljeto, Pa jesen, Zima, Drugo proljeće, Ljeto opet... Pisac predgovora Josip Mlakić podsjeća nas da je to naziv južnokorejskog filma "Proljeće, ljeto, jesen, zima i još jedno proljeće" redatelja Kim Ki-duka, a on misli da bi to mogao biti naslov ovog romana. Osobno mislim da je sadašnji naslov sasvim prikladan jer govori o položaju pojedinca unutar bilo kojeg značajnijeg društvenog zbivanja, posebice rata u kojemu je osama jedina stvarna 'koža ljudska', a osame se privlače, nadopunjuju i tako stvaraju druženje, sudjelovanje, supatništvo i 'supobjedništvo'. Nisu to ista proljeća, jeseni, ljeta ni zime... Ono prvo proljeće kod Krnjića proljeće je nevinosti i neiskustva, a ono drugo nada da će se sve to završiti. Jesen je prvo iskustvo neugode, a zima još veće i beskrajnije, poredak je isti, ali kako kaže Shakespeare: "Svijet se izglobio". I, samo ona nevina trešnja na ničijem terenu iz sjajne i istoimene Krnjićeve priče svjedoči o vječnom, nedužnom, obnoviteljskom proljeću. Dijeleći svoj tekst po poglavljima prema godišnjim dobima, Krnjić kao nekad drevni Herodot u svom "Peloponeskom ratu", da izbjegne moguće greške, u kronologiji tako čini. Upotrebljava za vremensko određivanje prirodne pojave, pripovijeda 'po zimama' i 'ljetima', što se najbolje slaže sa sadašnjim vođenjem rata.
- Posebna vrijednost Krnjićeva romana jest jezik i stil, osim dužih dijelova ispunjenih razmišljanjima, rekao bih filozofiranja, kako on to kaže, glavnog junaka romana, sve su to kratke eliptične, opore, oštre rečenice, često protkane psovkom. U ratu nema vremena za nijanse i uglađenost, sve se zbiva u presudnim trenucima, najčešće bez riječi, samo na znak i mig, psovka je stoga, prirodni integralni dio ovog s pravom nagrađenog teksta. Psovka je tu upućena protivniku, ali ona je i pobuna protiv usuda, pobuna protiv rata kao pogube ljudske naravi. "Mržnja dugo ne traje, a sadašnji sjaj djela i slava uvijek se kasnije spominje i ostaje, vi prosudite što je za budućnost lijepo, a za sadašnjost nije sramotno pa to odmah revno recite" - kaže Periklo u Tukididovu djelu. Hoćemo, tako ćemo i mi učiniti u ovoj prigodi, reći ćemo da je književnik Stanko Krnjić napisao uzorno i s pravom nagrađeno djelo trajne vrijednosti za hrvatsku književnost i na tome mu treba čestitati, poručio je akademik Paljetak.
Na kraju je autor govorio o svom djelu.
- Kad sam počeo pisati prve dijelove ove knjige, stvarno mi nije bila namjera napisati roman. Dogodila mi se jedna priča, negdje u mojoj glavi dogodio se taj neki 'spoj' i jednostavno sam napisao priču. Nisam je nigdje svrstao, ostavio sam je takvu da bi je onda ipak prijavio na jedan natječaj, prijavio sam je, zvali su me, rekli da sam dobio prvu nagradu: fino! Ta nagrada, ali i reakcija čitateljstva jer je priča odmah izašla na internetu kad je objavljena nagrada, malo su mi dali 'goriva' pa sam malo ozbiljnije pristupio tom radu. Iduću godinu, godinu i pol dana dolazile su nove priče tako da je na kraju napisano 12 priča koje sam uokvirio u ovu knjigu. Pisati o ratu, a ne podleći zamci klišeja i patetici, zna biti stvarno teško. Mislim da sam u ovoj knjizi prilično izbjegao to 'minsko polje' i smatram da u ovoj knjizi nema patetike, nema 'velikih borbi', nema 'velikih hrvatskih vojnika', nema idealiziranja nečega što se ne može idealizirati, nema moraliziranja. Ovo nije knjiga o nekom 'velikom ratu', ovo je knjiga o običnim malim ljudima, a rat je samo kulisa gdje se radnja događa. Nadam se da ćete, kad i ako ovo budete čitali, prepoznati ovo što govorim jer ovo je jedan pomak u pogledu na rat u odnosu na većinu štiva koja su dosad bila pisana o ratu, pa i o Domovinskom ratu. Polazište za ovu knjigu bilo je moje osobno ratno iskustvo, ali moja zbirka poezije "Ratište riječi" koja je izašla prije dvije godine. U toj zbirci postoje neke pjesme koje su mi djelovale kao jako dobra podloga da ih proširim u jedan prozni tekst, u neke priče.
- Kako s ove strane imamo veoma kratke, male pjesme pune ekspresije, pune bljeskova, od 10-15 stihova, toliko sam pokušao napraviti jedan odmak i prebaciti tu malu pjesmu u jednu veću proznu priču. Tako imamo priču "Trešnja" u ovoj knjizi, a pjesmu „Trešnja” imam u zbirci, tako i pjesmu "Cigani"... Oni koji su čitali "Ratište riječi" i koji budu čitali ovu knjigu, moći će prepoznati tu sličnost. U principu sam napravio autoplagijat, to je dopušteno, nisam kopirao od nikoga drugogaa, nego od sebe samog. Boris je već rekao da se ova knjiga može čitati na dva načina: ili kao zbirka priča, ali i kao roman. Svaka priča za sebe ima glavu, tijelo, rep, a ako je pročitate, imat ćete zaokruženu cjelinu, međutim, kad se priče poredaju kronološkim tijekom, onda se dobije jedna zaokružena cjelina. Prva priča je dolazak u rat, to je početak, to je ova prva bijela stranica koju vidite, to je doba nevinosti, doba entuzijazma, mladosti, doba kad se razmišlja srcem a ne glavom. Zadnja priča događa se otprilike deset godina nakon rata, priča se zove "Hans" po jednom liku iz romana. U principu ta priča najviše govori o Hansu, a Hans je čovjek koji je obolio od PTSP-a, Hans je 'živi mrtvac' koji hoda, Hans je nadgrobni spomenik, to je ova crna korica, to je spomenik čovjeku koji je živ a koji je mrtav tako da sam zatvorio taj jedan ciklus. Iako se priče mogu čitati pojedinačno bez nekog reda, najbolje je čitati od početka do kraja. Već sam spomenuo Bugojansku vazu, a tu je i nagrada Zija Dizdarević koju sam dobio za priču „Ostavljeni” po kojoj je roman dobio ime i to je zaista najveća nagrada u BiH za kratku priču, pripovijetku.
- Dosad sam isključivo pisao i objavljivao poeziju, ali me pitaju jesam li ovo stvarno ja? Pokušavam objasniti da to nisam ja, da je to plod književne mašte. Pitali su me jesam li sve ove priče stvarno proživio? Moram reći da je 90 posto knjige plod književne mašte iako je priča "Ostavljeni" autobiografska priča, ja sam jedan od likova u njoj. Priča "Otac" je također uglavnom autobiografska priča, sve ostalo je plod mašte. Ovo kažem namjerno zato što bih možda želio da se zna da su to autobiografske priče, volio bih da nisu nikad napisane, ali napisane su i sad su tu. Iskreno, to je autobiografija, sve ostalo je plod mašte. Ne znam što očekujete od ove knjige i kako ćete se s njom nositi, ali dosad uglavnom ima pozitivne reakcije, negativna reakcija na knjigu je da 'traje' vrlo kratko, kažu, 'traje jedan dan', pročita se, gotovo, nema više. Znači, knjiga zaista plijeni svojom čitljivošću i obično onog koji je čita 'zakuje' za nju tako da se veoma, veoma lako čita i nadam se da neću iznevjeriti vaša očekivanja. Naći ćete stvari koje će vas rastužiti, ali naći ćete i stvari koje će vas stvarno nasmijati, knjiga će postaviti neka pitanja, ima tu dosta stvari o kojima zaista treba razmisliti, vidjet ćete kad je budete čitali. Svaka knjiga ima svoju recepciju, ona prva stranica, prvi kontakt s knjigom, prvo što čovjek vidi na knjizi, ovdje je prva stranica rađena po mojoj ideji, bile su to stare, ofucane, potrošene vojničke čizme s tragovima zemlje, blata. To su čizme koje su spremne za odbaciti. Tako većina mojih likova, nažalost, na kraju biva odbačeno. Nadam se da vas neću iznevjeriti kad budete čitali knjigu. Slobodno, ako što bude, navedite i pozitivne i negativne reakcije, nadam se da će to biti dobro, kazao je Krnjić zahvalivši sudionicima predstavljanja kao i publici na dolasku.
Večer je svojim nastupom uveličao sastav BloomBox u sastavu Lucija Pećar Končić (vokal), Adem Gušić (gitara) i Ante Džamarija (kontrabas).