Župski stomatolog i pjesnik Stanko Krnjić publici je priredio novo iznenađenje sedmom zbirkom pjesama „Dnevnik tijela“ koja je nastala, kako autor ističe: „u posebnim okolnostima i u kratkom vremenu“.
- Prošlo je točno godinu dana od izlaska iz tiska moje prethodne knjige „Ratište riječi“. Bilo je to neposredno prije korona izolacije. Doista je prošlo brzo, skoro se nisam ni okrenuo, čini mi se, a nova knjiga je već u ruci. No, ako pogledate unatrag, zadnjih pet knjiga sam izdavao po jednu godišnje, pa ni ova nije neki izuzetak. I kad se površno pogleda, izgleda baš kao da izbacujem knjige kao s trake. Većina kolega nema i ne može pratiti takav ritam. Nije rečeno da ću i ja ubuduće moći biti ovako produktivan. Za sada se trudim i, Bogu hvala, polazi mi za rukom, započinje Krnjić.
Reakcije tijela
Nakon pet godina opet se vratio Društvu dubrovačkih pisaca koje je nakladnik knjige.
- Treća je to moja knjiga pod njihovim okriljem. Cijelo vrijeme dok sam objavljivao knjige s drugim nakladnicima, imao sam odličnu suradnju s 'Dubrovačkim piscima', redovito sam objavljivao u „Literatu“ pa ta suradnja nikad nije ni prekinuta. I sigurno nije zadnja knjiga s ovim nakladnikom. Veze nisu samo književne, već i prijateljske, iskreno će Krnjić.
Objasnio je zašto se uopće odlučio za lajtmotiv tijela i kako je uopće nastala zbirka.
- Budući je prošle godine počelo takozvano „korona vrijeme“, vrijeme izolacije i smanjenih mogućnosti posla i kretanja, nisam znao prvih dana kako iskoristiti toliko slobodnog vremena. Onda sam se odlučio počistiti jednu veliku parcelu koja je bila zarasla u stabla i grmlje. Posao je trajao svakodnevno sedam, osam sati, skoro dva mjeseca. Fizički je to bio zahtjevan posao koji je podrazumijevao trimer, motornu pilu, škare i druge alate. I tako skoro dva mjeseca po sedam, osam sati. Mogu reći da sam se u tom razdoblju, najprije fizički, a potom i psihički preobražavao. Ritam življenja, ritam mog tijela je postajao drugačiji, postajalo je nešto kao gorštački stil života. Oslobađajući zemlju od svih tih nametnika i korova, kao da sam se i sam pročišćavao. Tad mi je doslovno navrla bujica misli o tijelu i svim (ne)prilikama u njemu i oko njega. Počeo sam zapisivati misli koje su se rađale jedna za drugom, obuhvatio sam u njima prve korake, kolektivnu memoriju, stanja bolesti, svakodnevni ritam tijela, duhovne i psihičke iskorake i odmake od normalnog ako tako to možemo nazvati, čak i stanje neposredno nakon smrti… I danas je to ovdje, u ovoj knjizi, otkriva pjesnik.
Autor pogovora u Krnjićevoj sedmoj knjizi je Mirko Ćurić, a grafički-tehnički je priredio Ivica Mezei skupa s autorom knjige. Zbirka sadrži nešto više od pedeset pjesama.
- Kroz te pjesme govorim o tijelu kao živom biću, biću koje nije samo tjelesno, već i duhovno i psihičko, što ustvari i jest. Čak smo i mi sami ponekad stranci tom tijelu, ono je zasebno i bez nas, ima svoja pravila. Mi smo često samo promatrači svoga tijela. Teško za shvatiti na prvu, ali je moguće. Pišem o reakcijama tog tijela na podražaje koji nastaju u njemu samom, kao i reakcijama na druga tijela i pojave u okolini, pojašnjava sugovornik.
Medicinski izrazi, anatomske pojedinosti, latinski nazivi...
Pojasnio je i što njemu znači ispisivati stihove.
- Poezija je zapravo sasvim obično, skoro svakodnevno i uobičajeno kazano posebnim jezikom, naslikana radnja i zapažanje pod povećalom, uhvaćeno ono što često promiče 'ispod radara' i što ne može svatko primijetiti. Poezija jest meditacija, kontemplacija, ali ne tako da se prisiljava na nešto što priželjkujemo. Priželjkivanje traži i otvorenost u pronalaženju nečeg što je oko nas, ali bez prisile. Poezija je dar prvog stiha i inicijalne misli, a onda na red dolazi tijelo u svim svojim aspektima, uključuju se duhovno i psihičko, dorađuje taj dar od Boga. Samo tako vidim poeziju. Danas se pod poezijom prodaje svašta, često puno toga nema nikakve veze s poezijom. Nažalost, više je onih koji se dive carevom novom ruhu nego onih koji uistinu vide da je car zapravo gol. Poezija je najlakša, ali i najteža književna forma. Laka je jer vremenski nije zahtjevna kao ostale forme, ali najteža je jer se u malo riječi puno toga treba sažeti. Poeziju se ne može naučiti, ako je nemaš u sebi, govori Krnjić.
S obzirom da se kroz zbirku provlače dijelovi tijela, bilo je više nego prigodno pitati zašto se upustio u anatomiju i je li mu srce, kao pjesniku, najdraži dio tijela?
- Specifičnost ove poezije je i to što se kroz nju provlači puno medicinskih izraza, anatomskih pojedinosti, stručnih latinskih naziva što, koliko znam, dosad u hrvatskoj poeziji nitko na taj način nije pisao. Osim toga, izvrsno poznajem anatomiju ljudskog tijela, što mi je na kraju krajeva i primarna struka, pa sam bio slobodniji 'zaplesati' na tom polju. Moja prednost je što sam stomatolog, imam medicinsko obrazovanje, sve te stvari sam prošao na fakultetu pa sam ukomponirao te izraze i dao im novu dimenziju. To je prednost kad pisac izvorno nije iz književne struke. Ako se malo dublje uđe u moju poeziju, onda se može primijetiti da je najintrigantniji ljudski dio za mene zapravo duh, ali i psiha. Ima i srca, ali ovo dvoje ima prednost. Volim kopati po ljudskoj duši, ona je zaista zahvalno tlo za obrađivanje. Puno je zahvalnije, ali i puno teže kopati po duhu nego po srcu. Ne usuđuje se svatko raditi taj posao.
Iz Društva dubrovačkih pisaca ističu da bi se, ovisno o epidemiološkim mjerama, predstavljanje ove knjige trebalo održati u neko skoro vrijeme.