Glazbenik Srđan Gjivoje predstavio je u sklopu 75. Dubrovačkih ljetnih igara knjigu "Priča jednoga zarokaša", a riječ je o autobiografskoj kronici odrastanja u Ulici iza Roka u kojoj autor kronološkim redom pripovijeda o onome dijelu svojega dječaštva koji se odvijao vanka, među djecom i među kamenim rubovima same ulice, nabrajajući imena svojih prijatelja, ali i ostale čeljadi, odraslih ljudi koji su u ulici boravili. Gjivoje je uvodno zasvirao, a potom je okupljene pozdravio moderator večeri Sebastijan Vukasović koji je kazao kako je Gjivoje ‘melodijski amblem grada koji nas desetljećima svakom odsviranom notom teleportira u naše vlastite mladosti i djetinjstva‘.
Uz moderatora i autora, knjigu su predstavili Vinko Rožić, Vesna Čučić i Ivana Lovrić Jović. Čučić je na početku svog izlaganja rekla da je 16. kolovoza pravi dan za predstaviti ovu knjigu s obzirom na to da je blagdan sv. Roka.
- Prije godinu, dvije Srđan i ja našli smo se i dotakli njegovih napisanih sjećanja na dubrovačkom govoru, govoru iz doba njegova odrastanja i odmah mi je mi je na pamet pala Ivana. Rekla sam Srđanu da joj pokaže rukopis te da Ivana preuzme daljnju brigu o ovoj knjizi. Jer, Srđanu su bitna sjećanja zapisana u knjizi, ali mu je isto tako bitan jezik kojim je zapisao ta sjećanja. Znamo da se knjiga piše u osami, ali ako se želi objaviti, knjiga obavezno postaje timski rad. Uz autora nastao je mali tim koji se sastojao od urednice, redaktorice, lektorice, korektorice Ivane, Vinka koji je zadužen za grafički dizajn, a ja kao ‘kuma knjige‘, kako me je Srđan nazvao, pozvana sam kao jedna od predstavljačica. Ideja da se predstavljanje održava u Sponzi, gdje su se nekoć u sklopu Igara odvijale ‘Ponoćne serenade‘ i gdje su nastupali ‘Buco i Srđan‘, podržali su svi...
- Sjećanja u knjizi sežu iz najranijeg Srđanovog dječaštva, zabilježena su dokumentarističko-poetski, a sva sjećanja vezana su uz Ulicu iza Roka... Ulica iza Roka najpovoljnija je za dječje igre, prostor ima posebnu moć i čar, inspirativan je... Nedavno je objavljen i predstavljen roman "Rokaška Kraljevina" Matka Sršena, a sad dobivamo knjigu sjećanja... Divno je da su u tako kratkom vremenskom razdoblju objavljena formom dva različita djela, bez dogovora i nadmetanja... Svatko je napisao priču na svoj način. Želim predložiti nekom od dubrovačkih izdavača da pokrene niz koji bi se, recimo, mogao zvati ‘Sjećanja‘ a koji bi počeo objavljivati sjećanja naših sugrađana poput Srđana ili poput sjećanja iz vremena Domovinskog rata Tee Batinić... Ta povijest svakodnevice postaje odličan izvor za buduće istraživače. Dubrovački ogranak Matice hrvatske objavio je "Pripovijesti o Gradu" Nade Skatolini. Takve knjige neprocjenjiv su izvor, rasprodano prvo izdanje dovoljno govori o interesu za, reći ću slobodno, takvim knjigama! Sigurna sam da će i Srđanova knjiga naći svoje čitatelje, a mogla bih ohrabriti druge sugrađane da se late pera kako njihova sjećanja ne bi pošla u zaborav, kazala je Čučić te pročitala ulomak iz knjige u kojem se govori o profesoru Zdenku Šapru.
Grafički urednik knjige prisjetio se svog prvog susreta s autorom te mu zahvalio na ukazanom povjerenju.
- "Priča jednoga zarokaša" je memoar, pitak, napučen je detaljima... Srđan priča svoju priču koja bi mogla biti priča mnogih zarokaša njegove generacije. Memoar je zaključan, on je svojevrsna zaključana vremenska kapsula, ali njezin sadržaj je živ i dostupan... Ovo djelo je subjektivno izvješće o određenom mjestu u određenom razdoblju, a Srđan je bio doprinositelj takve životne stvarnosti. Ovo djelo progovara iz nutrine, "Priča jednoga zarokaša" tiho priča između redaka, poručio je Rozić otkrivši na koji je način grafički oblikovao knjigu te je podsjetio kako naslovnicu knjige krasi slika Ulice iza Roku koju je naslikao Ljubomir Buco Pende.
Na naslovnicu nadovezala se i Lovrić Jović koja je priznala kako dugo nije vidjela naslovnicu knjige koja tako dobro govori o sadržaju.
- Ovdje već kreće neka igra, nešto počinje već na naslovnici... Ova priča o igri djece nije neozbiljna, jako je odgovorna, Srđan se izložio, htio je Dubrovčanima nešto reći i zapisati i to nije lako. Svi mi imamo pune bubice priča o prošlosti, a malo nas ima ruku koja će to zapisati. Knjiga je pisana tako nepretenciozno... Deset mjeseci sam držala taj tekst u računalu i nisam mu pristupala, ne samo zbog odgode ugode, nego i zbog odgode neugode... Mislila sam da je autor iskitio dubrovački govor i da ću se snervati, da ću odustati... Jer, ako je govor iskićen i neprirodan onda ni priča nije uvjerljiva. Kad sam počela čitati, shvatila sam kako sam se prevarila... Puno sam tekstova imala pred sobom u životu, ali nikad nisam imala manje intervencija... Sve je na onom mjestu na kojem je bilo prije nego što mi je Srđan predao rukopis... Postoji način kako se zapisuje dubrovački govor, pravopisna norma mora i može se primjenjivati na zapisu dijalekta i ona nimalo ne smeta točnom i autentičnom zapisu. Nisam dirala nijednu riječ... Nije ovo samo emocionalno-nježni, nego visoko obavijesni tekst... Bilo me strah lamentacija kako je bilo nekad, a kako je danas sve grozno, ali toga u knjizi nema... Dubrovački govor se i dalje konzervira, čujem ga u ‘osmici‘ u Gružu, čujem ga u autobusu za Župi, u Gradu se čuje sve manje jer je sve manje Dubrovčana ostalo u Gradu... Čujem djecu od 10, 12, 17 godina s naglaskom, nije važan leksik, leksik se može popraviti, ali kad se izgubi naglasak... Rekla bih da su opasniji uplivi izvandubrovačkih utjecaja ondje gdje ih nismo svjesni... Tako je lako bilo raditi na ovome i neću reći da čekam nastavak jer zašto bi sve moralo imati nastavak?! Ti imaš književni dar i ovo je moralo van iz tebe, ne zato što je si imao posebno određenu publiku nego si htio da, dok pamtiš i dok te pamet služi, da to ipak zapišeš i hvala ti na tome, rekla je Lovrić Jović autoru.
Gjivoje je otkrio kako je knjigom zabilježio svoje divno dječaštvo.
- Knjigu sam pisao dubrovačkim govorom onoga doba koji sam usvajao uz nonu. Moja none koja je rođena 1887. govorila je dubrovački i zahvaljujući noni kao mulac sam mogao razumjeti sve što se govorilo u Držićevom "Skupu", osim riječi ‘munčjela‘, kasnije sam naučio njezino značenje... Međutim, postoje sitne razlike u dubrovačkom govoru danas, teško je to argumentirati, a iluzorno je tražiti od današnje generacije da znaju izraze, da umjesto ‘izašo‘ kažu ‘izišo‘, umjesto ‘ajmo‘ - ‘homo‘... Ako mislimo razumjeti Držića, moramo u školi imati sat Držićevog govora, poručio je Gjivoje zahvalivši Čučić na početnoj važnoj potpori, na poticaju od Ivane Lovrić Jović, ali i Ljubomiru Bucu Pendi na slici koja se našla na naslovnici njegove knjige.
Predstavljanje su uveličali glazbeni gosti - Ljubomir Buco Pende te Srđan Kadrić, a zapjevao je uz autora i moderator. Na kraju je Gjivoje otpjevao ‘zarokašku himnu‘ te pjesmu o ‘dubrovačkom galebašu‘ koju je napisao Jozo Slišković. Tako je večer završila onako kako je i započela: pjesmom (i nostalgijom)!