U organizaciji dubrovačkog ogranka Matice hrvatske sveučilišna profesorica Sanja Vulić održala je u Saloči od zrcala predavanje ”Romanizmi u dubrovačkom – pomodarstvo ili tradicija”. Okupljene je u ime Matice pozdravio povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.
Vulić je kazala kako se bavila promjenama dubrovačkog govora zadnjih 40 godina, a s obzirom da joj je none živjela u Zamanjinoj ulici, naučila je dubrovački, a tada se on učio u obitelji, djeca su ga učili od roditelja, none i nona, teta, susjeda... Naglasila je kako romanizmi u dubrovačkom jesu tradicija jer ih se može naći u 16. stoljeću, primjerice u djelima Marina Držića, recimo u Dundu Maroju. Tako se spominju riječi i izrazi koji se i danas koriste poput: para mi se, konte iskat, krudeo ili amanat. Dio romanizama iz tog razdoblja je sačuvan do 20. i 21. stoljeća, a dio se izgubio što je znantstvenica nazvala normalnim procesom. S druge strane, do danas se nisu održali izrazi kao što su: trafegat solde, u fustidiju sam ili ribota.
Kazala je Vulić kako se od standardnog jezika, a kamoli od mjesnog govora ne može očekivati da se 100 godina neće mijenjati, pogotovo u hrvatskim gradovima gdje dolazi do ”strahovitih promjena stanovništva”. Dodala je kako se ”nešto očuva, a nešto gubi, a na mjesto onoga što se izgubilo dođe nešto novo i to je prirodan proces”.
Spomenula je analizu frančezarija, preradbi Molièreovih djela na dubrovačkom govoru nastalih u 18. stoljeću, koju je izradila znanstvenica i voditeljica dubrovačke podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Ivana Lovrić Jović, a koja je došla do zaključka kako je u frančezarijama znatno veći broj starohrvatskih riječi nego romanizama. Pohvalila je predavačica istraživanje Lovrić Jović kazavši kako se svakom istraživanju mjesnog govora ili jezika treba pristupiti cjelovito, a nikako parcijalno.
Mnoge riječi dubrovačkog govora preuzete su iz supstrata. Tako je u Dalmaciji, pa i na dubrovačkom području, postojao dalmatoromanski koji se govorio i na sjevernom Jadranu. Raguzejski govor izumro je u 15. stoljeću, a romanizmi u dubrovačkom govoru potječu iz romanskih dijalekata, mahom s Apeninskog poluotoka. Važno je naglasiti i ključni utjecaj latinskog jezika, dok je na splitsko govorno područje najveći utjecaj imao mletački govor. Tako su riječi dumna ili pipun karakteristični samo za dubrovačko govorno područje. U Dubrovniku se koristi riječ dundo (latinski), a u Splitu barba (mletački); komin (latinski) i kužina (mletački); moskar (latinski) i vendola (mletački); krpatur (latinski) i inbodita (mletački).
Naravno da od mletačkog utjecaja nije ostao pošteđen ni dubrovački govor pa su tu riječi: barka, pjat, komončin, škapini, napica ili obružat mletačkog podrijetla. Iz toskanskog dijalekta došle su riječi arivat i kantun, a iz tršćanskog riječ škavacijera.
Podvukla je predavačica kako se talijanski jezik i dubrovački govor ne mogu uspoređivati. Suvremeni talijanski jezik normiran je kao i hrvatski u 19. stoljeću, a Talijani su kao temelj svog standardnog jezika odabrali toskanski dijalekt što je opet rezultiralo time da se mnoge posuđenice do 19. stoljeća nazivaju toskanizmima, a poslije 19. stoljeća talijanizmima. Navela je Vulić i primjere poput: boća, đestro ili korpić.
Kao sveučilišna profesorica, Vulić je posljednjih godina provela istraživanje među svojim studentima glume u Splitu i na Hrvatskim studijima u Zagrebu koji su došli iz Dubrovnika. Većina je studenata tako znala što znače riječi: abonamenat, balančana, afitat, bječve, kukumar, lincuo, maća, patata, pantaruo, partit, toć ili persijana.
Međutim, većina dubrovačkih studenata nije znala značenje riječi: bagaji, fundać, garbun, gurla, ingvazdat, komarda (znali su za toponim, ali ne i za značenje riječi – inače "klaonica"), kimak, lućidat, lumin, lata, kotonjata, pantagana, miri, pandišpanj, štica, rusica, većina nije znala gdje se nalazi Puiška placa i što znače riječi pastićerija, pengat, portafoj, piz i kontrapiz, protapanat... Naravno, u oba slučaja bilo je iznimaka, bilo je studenata koji su puno toga znali ili pak onih koji nisu znali. Zanimljivo, znali su značenje riječi imbečiliškat jer su je povezali s engleskim jezikom.
Začudila se Vulić ovakvom rezultatu. Priznala je da otkako joj je none preminula ne dolazi tako često u Grad, ali da je djecu naučila dubrovačkom govoru. Pojasnila je kako studenti ne znaju toliko riječi jer im vjerojatno ni roditelji ne znaju i ne koriste te riječi, možda zato što nisu iz Dubrovnika pa se doma ne koriste ti izrazi.
Nadalje, referirala se Vulić na emisiju "Spjegaj mi" Libertas televizije. U jednom nastavku emisije mnogi upitani nisu znali značenje riječi kostoleta i škarambež što je isto tako iznenadilo. Pohvalila je Vulić izjavu jedne sugovornice koja je govorila u toj emisiji, a koja je rekla: "Smiješno je insistirati na riječima koje se više ne duperaju!". Vulić je poručila kako je apsurdno učiti dubrovački govor kao jezik jer se mjesni govore uče u obitelji i najužem krugu ljudi, oni se jednostavno nasljeđuju. Komentirala je kako nije prirodno učiti govor na taj način, kao što ni posuđenice, prema njezinom mišljenju, ne smiju na silu biti protjerane iz jezika.
Mišljenja je kako su mnogima odjednom "puna usta dubrovačkog govora i njegovog očuvanja", ali to forsiranje dovodi do toga da se mjesni jezici uče umjetno, djecu zavičajnom govoru uče učiteljice koje su došle iz drugih mjesta pa se tako uče krivim naglascima. Tako se recimo sve češće a u posve krivom značenju koristi riječ divertiškat ili je nestala riječ pinca pa se koristi pinica. Mnogi ni ne znaju da je autor soneta Na Mihajlu dubrovački književnik Ivo Vojnović, a osvrnula se Vulić i na "Naški dubrovački rječnik" koji je izašao 2011.
Kazala je kako je on isključivo diferencijalni rječnik koji ne donosi pravu sliku dubrovačkog govora. Dodala je kako se u njemu nalaze posuđenice koje nisu dio dubrovačkog govora te je sa žaljenjem uočila da su brojne riječi pogrešno naglašene. To su na primjer: tropo, skalica, skula, šesan, tropo, tener, tratat, traversa, rusica, boća, škapini, timbar, škatula, škina, serijo, tenda, posat, rašpa, partit, portafoj, Orsula, lunatik, kapsa, ingvazdat, narančin, zvonjarin, tapit, vestit, sikur, sekreto, rozata, rozolin, veramente, temperin, portun i brojne druge.
Komentirala je kako je i "Naški dubrovački rječnik" nastao kao odgovor na potrebu forsiranja dubrovačkog govora. Zaključila je kako svaki mjesni govor treba čuvati na pravi način, ako se ne čuva na pravi način onda je bolje govoriti standardnim jezikom.
Na kraju se okupljenima obratila predsjednica Matice Slavica Stojan koja se ispričala zbog kašnjenja na početku zahvalivši predavačici na zanimljivom predavanju.bLu
StoryEditorOCM
KulturaPREDAVANJE U SALOČI OD ZRCALA U ORGANIZACIJI MATICE HRVATSKE - OGRANAK DUBROVNIK
SANJA VULIĆ Apsurdno je učiti dubrovački govor kao jezik, on se uči u obitelji ili u najužem krugu ljudi!
24. siječnja 2019. - 23:12