Slikar Rudolf Rudi Pater osvrnuo se na odlazak gitariste i profesora gitare Ante Skaramuce s kojim je dugo prijateljevao a koji je preminuo 31. siječnja nakon borbe s krakom bolesti. Naime, Skaramuca je zajedno s Franom Matušićem uveličao Paterovu izložbu u Sponzi "Buđenja gospođe Roze" koja je otvorena početkom listopada 2022., a onda je početkom prosinca iste godine sudjelovao i u otvaranju iste izložbe u Gradskom muzeju Vukovar u dvorcu Eltz.
- Meni je on uvijek bio dragi, blagi čovjek. Mog prijatelja, našeg Antu, uvijek gledam kroz djecu koju je s velikom ljubavi i strpljenjem podučavao gitari. Njegova tako draga, pritajena ljubav prema obitelji i nama kao prijateljima... Uvijek se radovao našim zajedničkim druženjima i projektima, to je bila dječja radost. Kroz naša zajednička druženja i putovanja... Kad si stariji, ne razmišljaš o kraju toga svega, razmišljaš samo o tome da će to izuzetno dugo trajati jer ta dugovječna prijateljstva izlaze iz različitosti naših karaktera, ali opet u jednoj točki imamo nešto zajedničko, nešto što je Antu, Frana i mene obogaćivalo kroz naš zajednički umjetnički projekt. Sad kad je na nekom meni osobno nepojmljivom rubu i ujedno rubu očaja činjenica da ga više nema, da ga nema fizički, čini mi se da je nepovratno izgubljen jedan dio mene i to me rastužuje, ali ujedno i plaši. Moj grad se zrcalio u mojim prijateljima... Ne u kamenu, već u mojim prijateljima, ali se to polako drobi, osipa i nestaje, a mislim da kroz njihove odlaske i nestajanja, jednostavno sam u jednom čudnom prividu u samom sebi, gubim nešto što mi je drago, nešto što mi je najdragocjenije... Moj otac je bio bolestan, kupivši mu ECMO uređaj produžio sam mu život za šest godina, a kad je Ante u zadnjoj fazi došao na taj ECMO bio sam siguran da ću ga za tjedan dana vidjeti. Prenio sam odnos s ocem na Antu, stvarno sam mislio da će za tjedan doći doma i da ćemo se zajedno družiti, ali je sudbina to ‘sredila‘ drugačije, navodi Pater otkrivši koja će mu Skaramucina osobina najviše nedostajati:
- Njegova blagost! Za njega mogu apsolutno reći: "Bio je dobar čovjek!" To nije kurtoazno jer je doista bio dobar čovjek. Zadnja dva nastupa imao je u Sponzi i u Vukovaru... Volio je sudjelovati u tome, imali smo projekte koje smo obožavali, to druženje, sve je to ono što u nekim godinama jednostavno nestaje. Mi smo još uvijek bili u bliskom kontaktu, čuli bismo se svaki dan, prokomentirali bismo nešto... Pitao bih ga kad dolazi u Zagreb, on bi mene pitao kad bi ja mogao doći u Dubrovnik... Dok je još radio u Umjetničkoj školi, a kako sam ja ranoranilac onda bi on došao pola sata prije nastave i nas dvojica bismo u Pupice popili prvu jutarnju kavu. Jednom sam mu rekao: "Ante, kad odeš u penziju onda ćemo imati vremena..." Ili, kad ne bi imao jedan sat u rasporedu, kad bi imao pauzu, nazvao bi me i pitao jesam li u Gradu da popijemo kavu. To radovanje da njegovi učenici na gitarskim takmičenjima imaju jako veliki uspjeh, njemu je to bilo kao da su mu vlastita djeca! Radovao se! Za svaku od te talentirane djece znao sam kako napreduju, pričao je o njima... Njemu škola nije bila ‘otaljavanje‘, ‘da odradim to‘, ne, on je živio s tom djecom, kao da su bila njegova! Rijetko kome se dogodi takav odnos s djecom, da djeci, koju podučavaš, ne postaneš dosadan. Osim toga smo mu stalno govorili: "Ante, bit ćeš dugovječan! Ti ćeš biti Metuzalem!" Njegov otac živio je 96, mama 86 godina... Govorili smo mu da će živjeti preko 300 godina, da će nas sviju pokopat, to je bila naša interna zafrkancija, ne misleći da bi se njemu kroz bolest koja se liječi i koja nije smrtonosna moglo dogoditi... Izgubili smo vrijednog čovjeka Grada. Kad bismo u Zagrebu išli Ilicom onda bi uvijek netko vikao: "Profesore, profesore..." Bili bi to neki od njegovih učenika koji su sad studenti, uvijek je to bila radost, zagrljaj... Uvijek ih je pitao kako su, kako im ide, onako roditeljski blago i to je ta ljepota života, sve ostalo je tegobno. Bio je samozatajan... Frano i ja radovali smo ponovnom viđenju s Antom i ovo nas je zgromilo, radovali smo se ponovnom druženju... Prepričavali smo neke anegdote, ne možeš vjerovati što se normalnom čovjeku sve u životu može dogoditi, a to se nama događalo u tim prijateljstvima, nesporazumima, putovanjima... Sjećam se, jednom sam mu izgubio gitaru, a on je čuvao kao svetinju! To su ti neki trenuci, to je Ante..., prisjetio se Pater.
Posljednji ispraćaj profesora Ante Skaramuce će se održati 2. veljače u 15 sati na groblju Velike Gospe u Rožatu