Doktorica znanosti Rina Kralj-Brassard održala je u sklopu ciklusa predavanja "Jedinstvene priče iz Arhiva Republike" predavanje "Misericordia: Mala arhivska serija za velike priče o ‘malim‘ ljudima". Organizatori su Dubrovačka baština i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Okupljenu publiku u Lazaretima je u ime Dubrovačke baštine pozdravila Zrinka Lucianović. Ravnateljica Državnog arhiva u Dubrovniku, Nikolina Pozniak, zahvalila je za organizaciju ciklusa kao i predavačima, a najavila je kako će se u Arhivu potruditi temeljem predavanja napraviti izložbu.
Ciklusom se obilježava i uvrštenje arhivskih fondova iz razdoblja Dubrovačke Republike na UNESCO-vu listu "Sjećanje svijeta" i "Godine UNESCO-ve svjetske baštine" u Dubrovniku, a upravo je ovim, petim predavanjem, to obilježavanje završeno.
Arhivska serija Misericordia sadrži administrativne spise Hospitala milosrđa, dubrovačkog državnog nahodišta, od kraja 16. pa do početka 19. stoljeća. Dodala je predavačica kako je to "lice i naličje milosrđa", ali je naglasila da je ovo dubrovačka, europska i svjetska tema.
- Kad bismo postavili nahodišta na jednoj karti, onda bi Europa bila cijela ‘načičkana‘, zašli bismo u Rusiju. A, ako bismo obuhvatili 19. stoljeće, zašli bismo i u Ameriku! Nahodišta su utemeljena na južnom dijelu Europe, a dubrovačko je među najstarijim s izuzetnim kontinuitetom rada od gotovo 500 godina. Približavaju se važne, okrugle i velike obljetnice, čak dvije u nekoliko godina. Arhivska serija Misericordia sadrži poslovne knjige Hospitala milosrđa, dubrovačkog državnog nahodišta, utemeljenog 1432., a ukinutog 1927. To su priče o ženama i njihovoj djeci, željenoj, neželjenoj, nezgodnoj, a tek onda priča o muškarcima koji na razne načine preuzimaju uloge očeva. Hospital milosrđa objedinjavao je više funkcija. U šarolikoj skupini, najveći broj zauzimaju napuštena djeca, djeca napuštena u dojenačkoj dobi, rekla je Kralj-Brassard dodavši kako je serija jako malena pa je mogla uzeti svaki svezak u ruku i istražiti ga.
- Na prvi pogled je ona drugorazredna. Opća slika dubrovačke povijesti, posebno političke, ne bi se bitno promijenila da svi svesci iz serije Misericordia nestanu. Ipak, dubrovačka historiografija bila bi okrhnuta za jedan vrlo važan pogled odozdol. Mala arhivska serija Misericordia pripada skupini arhivskih serija Dubrovačke Republike koji pruža uvid u svakodnevni život posebne skupine u Dubrovniku, štićenicima nahodišta i osobama koji su o štićenicima brinuli. To je priča o ‘malim ljudima‘ jer su to djeca, a ako su i odrasli, beznačajni su, bez političke moći... Moj prvi susret s tom arhivskom građom dogodio se prije skoro 20 godina. Zdenka Janeković-Römer mi je sugerirala da čitam Misericordiju. Za seminarski rad sam tad odradila jedan segment jedne glavne knjige, otkrila je Kralj-Brassard.
Najstariji je upis iz 1590., a najmlađi iz 1810., to su ugovori o djeci koja su se davala u nahodište. Najveći broj svezaka je iz 18. stoljeća. Nahodište je utemeljeno 1432. i sigurno su od prvog dana postojale poslovne knjige jer je kolao novac, a dolazila su i djeca. Nažalost, skoro ništa nije sačuvano iz razdoblja prije Velike trešnje 1667. Zanimljivo je kako u matici krštenih ima podataka iz seoskih matica koje više ne postoje, što ih čine važnim izvorom. Nakon upisa u maticu krštenih, štićenik se slao dojilji, a i to se bilježilo. Iz glavnih knjiga se može uočiti da je u vrijeme Dubrovačke Republike hranarina bila ženska zarada. Ugovori o dojenju redovito su glasili na ženu jer su istovrsni ugovori u 19. stoljeću glasili na muškarca, supruga dojilje. Štićenici su na selu kod dojilje znali i umrijeti, a mortalitet je bio velik. Nahodi su umirali više od djece koja su odrastala u biološkoj obitelji.
Smrt nahoda bilježila se u glavnu knjigu. Ako bi preživjeli, nahodi su vraćani u grad, a njihov povratak je također evidentiran. Kad bi se pronašao udomitelj, onda se sklapao ugovor o usvojenju. Ako bi dijete umrlo, to se pisalo u knjigu umrlih. Svako preminulo dijete imalo je pravi kršćanski ukop.
Sveske su izradili obrtnici knjižari, a to su bili dubrovački Židovi. U jednom svesku je navedeno ime osobe koja je izradila svezak i koliko je plaćena. U dnevnicima su kronološki zapisane isplate, najviše dojiljama, hraniteljicama, ali i drugima za obavljeni posao i(li) uslugu. Osim isplata hraniteljicama, u dnevnicima se spominju i druge isplate. Glavne knjige uglavnom sadrže ugovore o dojenju, ima ih 15 i sadrže nekoliko tisuća ugovora iz 1683. do 1804. Ugovori obično imaju dvije stranice. Prva isplata se vršila prilikom preuzimanja djeteta, a ostale su išle u određenim vremenskim intervalima, najčešće dvomjesečno. Bilježile su se posebne okolnosti: primjerice, znao je biti zabilježen uzrok smrti, razlog zašto se mijenja dojilja, što je bilo osnovna oprema za dojenče i koliko je vrijedila... Vrijeme trajanja ugovora je bilo određeno - između tri i šest godina. Glavne knjige su međusobno povezane, a ugovori su vođeni po dojiljama, a ne po štićenicima.
Navela je predavačica jednu priču iz 1765. Pridvorski župnik je na hladno, drugo božićno jutro ispred župne crkve u Pridvorju našao dijete koje je dao ženi iz Lovornog. Bila je to obitelj koja je već imala bar jedno biološko dijete. Zbog velike hladnoće, pronađeno dijete nije odmah poslano i Hospital milosrđa, ali je zato kršteno odmah na licu mjesta, kršteno je na ime Božo Natale.
- Inače, najčešće muško nahodsko ime je bilo Ivan, a na drugom mjestu je Antun. Najčešće žensko nahodsko ime je bilo Marija, a na drugom Ana. Dječak nije odmah odnesen u Grad jer je trebalo šest sati hoda iz Pridvorja do Grada, a odnesen je kasnije, kad se vrijeme popravilo. U nahodište je upisan tek 9. siječnja 1766., a pod brojem 1744. Ostao je kod svoje dojilje, a nakon plaćenog dojenja, usvojio ga je dojiljin muž. Nije poznato što je dalje bilo s Božom. Vjerojatno se tad u Konavlima znalo tko mu je majka, a tko otac jer je Božo rođen u Konavlima... Nisu svi imali sreću kao Božo. 15-ak godina prije toga, u Konavlima je rođen dječak Serafin, a krstio ga je župnik iz Grude. Nije odmah imao dojilju, čekao je pet dana, a potom je predan dojilji iz Šumeta koja je dobila uobičajeni predujam od 5 perpera. Župnik iz Grude nije predložio dojilju, a dječak kao Božo nije vraćen u rodno Konavle... Kasnije je oduzet dojilji zbog slabe njege pa je dobio dojilju s Lopuda. Nije ni kod nje ostao dugo jer se ona razboljela pa je dobio treću dojilju iz Osojnika kod koje je umro u prosincu iste godine. Živio je samo šest mjeseci, ispričala je Kralj-Brassard.
Uzorak iz 18. stoljeća govori kako je više od četvrtine dojilja bilo u Župi dubrovačkoj, nešto manje od petine iz Rijeke dubrovačke, a ako se gledaju sela pojedinačno, ‘najjače‘ mjesto bilo je Osojnik, na drugom je bilo Postranje, potom Grad, Petrovo Selo, Komolac, Čelopeci...
Mnoge dojilje prelazile bi u gradsko nahodište kako bi povećale zaradu. Međutim, nisu sve dojilje imale dobru laktaciju... U 19. stoljeću su postojale takozvane ‘babe suhe‘ koje su brinule o djeci i hranile ih. Bilo je i muških ‘baba suhih‘, kao što potvrđuje slučaj iz 17. stoljeća!
Za kraj je Kralj-Brassard navela neobičan primjer iz prve polovice 18. stoljeća. Riječ je o štićeniku Pavu koji je imao dojilju Mariju Nikolinu iz Osojnika. Pavo vjerojatno nije bio dijete vjenčanih roditelja. Njegova dojilja je primala redovite isplate.
- Kad je Pavo navršio tri godine, trebao se vratiti u nahodište na udomljenje, usvojenje... Ali, uprava ga te 1711. nije primila u Hospital. Zašto? Zato što je bio "slijep i lud". Ostao je i dalje kod svoje dojilje koja je nastavila primati hranarinu. To je izuzetno rijedak, rijedak trag o skrbi osobe s posebnim potrebama. Statistički ih je moralo biti, sigurno je bilo bolesne djece, djece koja su rođena takva i ona koja su tijekom vremena zbog stečenih bolesti postala hendikepirana. Marija Nikolina je očito bila dobra dojilja jer je Pavo ostao kod nje, preživio je, a onda je uz njega, dojilja dobila još jednog štićenika - Ivana. Ivan je bio u druge dojilje, ali je prešao kod nove. Kad je Ivan napunio tri godine, vraćen je u nahodište. Pavo je opet bio sâm, kazala je predavačica te nastavila:
- Dakle, Ivan je bio zdrav jer su samo zdrava djeca vraćana u nahodište, jer se očekivalo da će biti udomljena i usvojena. Pavo je ostao kod svoje dojilje koja je 1718. dobila povišicu i to retrogradno jer je brinula o velikom hendikepiranom djetetu. Kasnije je dobila još jednu povišicu jer je Pavo bio velik i slijep... Uprava nahodišta inzistirala je na izvaninstitucionalnoj skrbi, postojala je želja da dijete ostane u kući, u obitelji. Pavo je ostao najmanje 16 godina kod Marije Nikoline, dio siječnja 1723., kad je pošao kod novog hranitelja gdje je ostao punih 19 godina, a nakon toga je opet promijenio hranitelja i 1742. prešao kod treće osobe kod koje je preminuo na Osojniku 1743. Skrb je bila dugotrajna, trajala je od 1707. na 1708. do 1743., bila je financijska zahtjevna, koštala je više od 2.400 perpera i u pravom smislu riječi je bila čin milosrđa. Pavo u materijalnom smislu nije mogao dati ništa zauzvrat. Nestankom Misericordije, nestala bi ova Pavova priča. Možda će ovakve i slične priče zaslužiti neki trajni oblik prezentacije, upravo u Sponzi gdje se i dalje čuvaju svesci Misericordije kao dio izuzetno vrijednog arhivskog fonda Arhiva Dubrovačke Republike, zaključila je Kralj-Brassard.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....