StoryEditorOCM
KulturaPREDAVANJE U SALOČI OD ZRCALA

RELJA SEFEROVIĆ Frano Gundulić zbilja je bio najveći dubrovački diplomat 16. stoljeća, vremena najvećega sjaja Dubrovačke Republike

Piše PSD.
2. prosinca 2019. - 23:19
Doktor znanosti i znanstveni suradnik sa Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku Relja Seferović održao je u Saloči od zrcala predavanje pod nazivom „Frano Gundulić i njegovo izvješće papi Grguru XIII: primjer diplomatskog umijeća“. Okupljene je najprije pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Paula Raguž, zahvalila je predavaču što se odazvao pozivu i što je mjesec dana proveo proučavajući rukopis koji je prije točno godinu dana došao u posjed Znanstvene knjižnice. Rukopis je s kraja 16. stoljeća, a riječ je o zbirci od pet rukopisa, prvi je dio upravo analizirao Seferović.

- Klasična dubrovačka diplomacija je pravi povijesni fenomen koji već više od 200 godina jednako zaokuplja profesionalne povjesničare i ljubitelje starine. Na svom dugom i zavojitom putu, dubrovačke je diplomacija ostvarila mnoštvo uspjeha na ponos i korist Dubrovčana, pritom se uvelike oslanjala na postojanu potporu Svete Stolice, jedine velike sile kojoj nije trebalo plaćati potpisani danak kao što je to bilo s drugim moćnicima kojima se Dubrovnik utjecao za pomoć i zaštitu, poglavito Habsburgovcima na zapadu i Osmanlijama na istoku. Pomoć Svete Stolice Dubrovniku dolazila je načelno u dva vida. Prvo, to je bilo u financijsko-materijalnom obliku kad je trebalo graditi pojedina raskošna crkvena zdanja ili pak obnavljati cijeli Grad nakon bijesa potresa. Drugo, to je bila politička potpora jer je ponekad isključivo zahvaljujući autoritetu Svete Stolice bilo moguće obraniti nepovredivost dubrovačkih granica i neutralnost cijele države pred presizanjima zapadnih neprijatelja, naveo je Seferović.

- Međutim, odnosi Svete Stolice i Dubrovnika nisu uvijek bili jednako skladni, ponekad su ih narušavali visoki prelati - i to češće došljaci s Apeninskog poluotoka u naš Grad nego domaći kler - koji su htjeli iskoristiti visoke položaje u Dubrovačkoj nadbiskupiji da bi ostvarili neke vlastite ciljeve, neke vlastite ambicije. Dakako da su njihovi potezi nailazili na nezadovoljstvo, otpor i protumjere dubrovačkoga Senata koje bi najčešće završile njihovim žurnim odlaskom iz našega Grada. S druge strane, ponekad je sam Senat bio uzročnik remećenja dobrih odnosa sa Crkvom kada bi prekoračio granice svoje ovlasti i ugrozio crkveni imunitet jer je dodatno oslabio ionako loše imovinske prilike Crkve. Papinstvo bi na to čak reagiralo violentno prijeteći u određenim okolnostima čak i izopćenjem Dubrovačke Republike. Općenito govoreći, između Republike Svetoga Vlaha i Svete Stolice vladali su dobri bilateralni odnosi pa i u uvjetima velikih međunarodnih kriza i ratova koje su izravno prijetile opstojnosti Republike. Na Rim se uvijek moglo osloniti, što je u novije vrijeme osobito iscrpno istražio kolega Nikša Varezić u svojoj monografiji posvećenoj Dubrovniku i papinstvu tijekom 16. i 17. stoljeća, izjavio je predavač te nastavio:

- Veličina Dubrovnika bila je uvijek u skladnim diplomatima, Dubrovčani su pohodili „Vječni grad“ na obalama Tibera odlazeći tamo bilo da bi obavili pojedine diplomatske misije ili pak da bi, kao opunomoćeni diplomatski predstavnici svoje države, zatražili papine vjerodajnice i proveli dugi niz godina u Rimu. U tim je slučajevima bilo prirodno da se ponekad razvijala osobna naklonosti pa i prijateljstvo rimskih papa prema dubrovačkim poklisarima. Od njih se uvijek zahtijevala odanost prema tronu sv. Petra, osobito konkretni podaci o stanju na Balkanskom poluotoku i istočnome Sredozemlju pod osmanskom upravom. To su morali ponuditi da bi ostvarili određene povlastice koje su pape jamčile Dubrovniku, kazao je Seferović.

- Pred nama je još jedan takav slučaj i to u obliku izvještaja koji je dubrovački diplomat Frano Gundulić napisao 1574. rimskome papi Grguru XIII. o stanju u Osmanskome Carstvu. Dokument je napisan na talijanskom jeziku i njegov izvorni naslov glasi „Izvješće sastavljeno o nekim detaljima kod Osmanlija“. Gundulić je svojim životnim vijekom između 1539. i 1589. obilježio 'srce' 16. stoljeća, a svojom osebujnom karijerom postao je možda i ne htjevši simbolom dubrovačke hermetične političke misli. On je zainteresiraoveć rane dubrovačke povjesničare pa tako u 18. stoljeću imamo njegove iscrpne biografije koje su postale dijelom zbirke životopisa znamenitih Dubrovčana. S aspekta suvremene historiografske znanosti, zadnji temeljiti sud o njemu izrekao je akademik Nenad Vekarić utvrdivši na temelju pouzdanih znanstvenih rezultata da je Frano Gundulić obilježio i unutrašnji i vanjski politički život Dubrovačke Republike sve do njezinog nestanka s političke pozornice 1808. Po zanimanju pravnik, Gundulić je studirao u Firenci i Rimu gdje je proveo duge godine i postao članom ugledne Bratovštine sv. Jeronima. Svoje pravno znanje iskoristio je na dobro svoje domovine, tako je uredio cjelovitu dubrovačku pravnu stečevinu. Gundulić je slijedio sva četiri rana izvora dubrovačkog prava: Statut, Knjigu svih reformacija te Žutu i Zelenu knjigu. Opremio ih je kvalitetnim predmetnim kazalima koja su bila od velike koristi i suvremenim izdavačima tog arhivskog gradiva. No, najviše se isticao na političkom polju. Premda, igrom slučaja, osobno nikad nije obnašao neki položaj u izvršnim organima Dubrovačke Republike i to zbog činjenice da je gotovo cijeli život proveo u odgovornim diplomatskim izaslanstvima u Napulju, osobito u Rimu, njegova riječ, njegova ocjena imala je osobitu važnost u dubrovačkoj svakodnevici, objasnio je predavač.

- Na području vanjske politike zalagao se za striktnu dubrovačku neutralnost, dok je u unutrašnjoj politici težio suzbijanju svakog 'strančarenja' u Dubrovniku kao i što čvršćoj kontroli počesto i neobuzdane, obijesne vlasteoske mladeži. Gundulić je bio čovjek koji je imao sluha za osobite trenutke koji su se javljali, znao je biti fleksibilan u svojoj politici. Možda je najbolji dokaz tome kada je uz privolu dubrovačkog Senata sklopio tajni sporazum s papom obećavši mu dubrovačku potporu od čak 30 brodova uoči bitke protiv Osmanlija u Korintskome zaljevu uoči Lepantske bitke u jeseni 1571. Tom prilikom je mudri Gundulić poduzeo potrebne mjere kako bi se Dubrovnik što manje zamjerio Osmanlijama. Tih 30 brodova moralo je ploviti pod španjolskom zastavom jer su ih Dubrovčani prethodno formalno predali Španjolcima, a uz to, morali su dobiti pismena jamstva da oni uopće neće sudjelovati u borbama i da neće biti angažirani u borbama, nego da će se njihova aktivnost u bitci ograničiti samo na logističku potporu pa su služili za prijevoz vojnika i za prijevoz ratnoga materijala, naglasio je stručnjak.

- Veliki vizionar međunarodne politike, koji je predvidio da će Osmanlije ugroziti i mletačku Kretu koja se dotad smatrala neospornim mletačkim vlasništvom, što se zbilja i dogodilo u 17. stoljeću, nije predvidio vlastitu smrt. Zanemario je oporbu koja je bila sve jača protiv njegovih stajališta o samome Gradu i zato je pao smrtno pogođen oštricom mača svog nepomirljivog neprijatelja Marina Bobaljevića na blagdan Velike Gospe u crkvi sv. Križa u Gružu 1589. Premda je Marin Bobaljević zbog počinjenog zločina smjesta kažnjen kaznom doživotnoga progonstva iz Dubrovnika, pa je zato i skončao u Napulju, ipak se kotač povijesti više nije mogao vratiti unatrag. Gundulićevom smrću zapečaćena je konačna podjela u redovima dubrovačkog patricijata, došlo je do konačnoga raskola dubrovačkog patricijata i do formiranja vlasteoskih klanova, a ta je podjela obilježavala Dubrovačku Republiku sve do sudbonosne 1808. Gundulićeva nasilna smrt odjeknula je i u rimskim krugovima: papa Grgur XIII., kojemu je posvetio izvještaj, bio je i profesionalno s njime vezan na određeni način. Naime, kao što je Gundulić bio poznati stručnjak za rimsko i običajno pravo tako je Ugo Boncompagni prije svog izbora za papu Grgura XIII. bio znameniti stručnjak u kanonskom pravu i osobito su se pamtila njegova izlaganja na završnim sjednicama Tridentskog koncila između 1561. i 1563. Ostao je zapamćen kao veliki zaštitnik isusovaca i franjevaca kapucina, a i još više kao otac gregorijanskoga kalendara, otkrio je Seferović.

Napomenuo je znanstvenik kako postoje dvije verzije rukopisa, jedan se čuva u Državnog arhivu u Dubrovniku, a drugi u Znanstvenoj knjižnici. Ukazao je na stilske razlike, ali i na neke dijelove koje je Gundulić izbacio i to u onoj verziji koju je uputio papi.

- Budući da Gundulić osobno nikada nije boravio na Levantu, sve detalje koje je on ovdje prenio, nastale su iz druge ruke. On je bez sumnje koristio iskustva dubrovačkih poklisara. Gundulić je o zbivanjima u osmanskoj obitelji mogao doznati iz pisama austrijskog poslanika u Carigradu koji ih je čak i objavio. U to vrijeme habsburški poslanik u Carigradu bio je šibenski humanist i klerik Antun Vrančić čija su pisma također predstavljala pravo vrelo informacija za sve zapadnjake, za Gundulića, ali i za papinsku kuriju. O samom tijeku Lepantske bitke Gundulić je mogao sam doznati od podanika Papinske Države koji su u njoj osobno sudjelovali. Ovaj izvještaj za ondašnje Gundulićeve suvremenike, osobito papinskoj kuriji, nije zapravo donosio ništa bitno novo, nijednu novu činjenicu koju oni ranije nisu poznavali zato se na kraju nameće pitanje zašto je taj tekst uopće bio napisan i s kojom svrhom? Odgovor leži u činjenici da je dvije godine ranije, 1572. Grgu XIII. poslao Giovannija Francesca Sormana da u svojstvu papinskog vizitatora posjeti Dubrovnik i da pregleda stanje u dubrovačkoj Crkvi. Vizitator je stigao u Dubrovnik, proveo u Gradu godinu dana i 1574., iste godine kad je Gundulić sastavio izvješće o stanju u Osmanskome Carstvu, napisao vlastiti izvještaj o stanju Dubrovačke nadbiskupije papi Grguru XIII. Izvještaj Giovannija Sormana za Dubrovnik bio je poražavajući. Ustanovio je da je Crkva bila jako siromašna i zapuštena, da je niži kler bio ubog i neuk, a da je visoki kler, osobito kanonici, živio razuzdano i pritom činio skandalozne prijestupe. Po Sormanovim riječima – „sve je to mirno pratio tadašnji dubrovački nadbiskup koji više zbog svoje slabosti, bolesti i staračke nemoći nije imao energije da bi intervenirao i da bi spriječio takvo zlo i praktički rasap cijele Crkve“.

- Sormano je zatražio od pape da smjesta smijeni nadbiskupa i imenuje novoga i da ostale krivce kazni propisanim crkvenim kaznama. U tom je izvještaju Sormano jako kritizirao i vrhovno političko tijelo u državi – dubrovački Senat – optuživši ga da nije radio ništa na provedbi spasonosnih zaključaka s Tridentskog koncila koji je bio raspušten već punih 10 godina ranije, a tijekom tih deset godina nije napravljeno ništa na provedbi tih zaključaka, što je bilo na veliku štetu i Crkve i vjernika. Naposljetku, Sormano je opomenuo papu da Franu Gunduliću ne treba vjerovati. Zabrinuti Gundulić je na to, u znanju dubrovačkog Senata a bez sumnje i na njegov poticaj, odlučio napisati ovaj iscrpni izvještaj o stanju u Osmanskome Carstvu želeći još jednom predstaviti Dubrovčane - i sebe osobno - kao gorljive kršćane koje brane katoličke interese u borbi protiv ipak najvećeg neprijatelja Crkve, protiv Osmanskoga Carstva. Na tom temelju možemo bez sumnje reći da je Frano Gundulić zbilja bio najveći dubrovački diplomat 16. stoljeća, vremena najvećega sjaja Dubrovačke Republike. O tome svjedoči i ova iscrpna, ali dobro i vješto napisana kompilacija koju nam je ostavio i koja je ipak njegovim suvremenicima mogla poslužiti kao jedna sinteza stanja Istočnoga pitanja u ono vrijeme. Dubrovački povjesničari 18. stoljeća mogli su upotrijebiti to izvješće da bi Gundulića hvalili ili kudili, ovisno o političkom taboru kojemu su pripadali u Dubrovniku, a nama samima danas to ostaje kao još jedna tema za razmišljanje o političkim prioritetima tijekom renesansne prošlosti kao i pouka o različitim porukama koje mogu nositi različite verzije jednog te istog rukopisa, zaključio je Seferović. bLu
23. studeni 2024 16:51