Prije šest godina u ljetnikovcu Skočibuha premijerno su se zavoljeli Romeo i Giulietta, a sad su svoju kreativnu ljubav pokazali dubrovački likovnjaci

Te je ljetne večeri, u tom đardinu, djevojka pitala svog voljenog: „Romeo, o Romeo, zašto si Romeo?“ Oboje su, tražeći ih u rebusu sudbine, došli do određenih spoznaja, skončali živote, a pitanja prepustili vječnosti.



Prije točno šest godina, 25. srpnja 2014., u sklopu 65. Dubrovačkih ljetnih igara u đardinu ljetnikovca Skočibuha izvedena je premijera predstave „Romeo i Giulietta“ Williama Shakespearea u režiji Jagoša Markovića te s Robertom Budakom (Romeo) i Kristinom Stevović (Giulietta) u naslovnim ulogama. Festivalski dramski ansambl na istom tom mjestu zamijenili su kreativni članovi Dubrovačke udruge likovnih umjetnika koja je u suradnji s Dubrovačkim knjižnicama organizirala likovnu koloniju dubrovačkih umjetnika u tom zelenilom bogatom vrtu. Predsjednik DULU-a Valter Kožul, otkrio je tko je začetnik ove ideje, ali i suradnje.



- Robert Kralj je član Dubrovačke udruge likovnih umjetnika, inače radi u Dubrovačkim knjižnicama a kako na našim sastancima i okupljanjima, izložbama dosta razgovaramo, nastala je ta ideja. Robert je to pokrenuo odnosno pokrenule su to Dubrovačke knjižnice i onda su kolege došle do zaključka da ne bi bilo loše u suradnji s Dubrovačkom udrugom likovnih umjetnika organizirati nešto u stilu ovako jedne male likovne kolonije. Ideja ove likovne kolonije bila je da se u ovom prekrasnom okružju renesansnog ljetnikovca da okupimo, da radimo i da slikamo zajedno i da ovaj put budemo fokusirani na sam ljetnikovac i ovaj predivni vrt koji ga okružuje. Nekih dvadesetak naših članova, koji su sudjelovali na ovoj likovnoj koloniji, slikali su na tu temu. Slike će završiti na izložbi - isto tako u suradnji s Dubrovačkim knjižnicama - u njihovom prostoru, tako je preliminarno dogovarano. Javnost će u dogledno vrijeme biti obaviještena kad i gdje mogu doći i vidjeti ove radove koji su nastali na ovoj koloniji, kazao je Kožul.



Prvi čovjek Udruge ističe kako je krajem kolovoza planirana još jedna kolonija gdje bi se pripremili radovi na neku drugu temu i za neku novu izložbu. Posebno je ponosan i sretan zbog najmlađih članica Udruge, a to su svakako dvije mlade umjetnice, Sunčana Barbarić i Andrea Vukoja. Obje su završile Umjetničku školu, obje su ostale lojalne slikanju. Ističe da su upravo one i svi mlađi članovi budućnost DULU-a.

Andrea se učlanila prije pet godina, kako sama veli: 'tetka mi je bila u Udruzi i nekako je i mene povukla sa sobom'. Njezina prijateljica i kolegica upisala je restauraciju, htjela se nastaviti baviti slikarstvom i raspitivala se koje slikarske Udruge djeluju u gradu pa je tako došla do Valtera Kožula te se učlanila u Udrugu.



- Kolonija u ovom prostoru mi se jako sviđa, prvo zato što smo u gradu pa otkrivamo koliko lijepih i inspirativnih mjesta u Dubrovniku zapravo ima. Inače, idemo svugdje, sudjelovala sam tako na jednoj koloniji u Konavlima i ove kolonije budu baš predobre, dodaje Sunčana ističući kako joj je želja nastaviti sudjelovati na daljnjim kolonijama.

- Ja sam bila u Konavlima i na kolonijama, ali lijepo je slikati ovako u gradu kad na 'svom području' naiđemo na neko mjesto na kojemu nismo imali prilike prije stvarati, nekako se odmakneš od svega, dođeš ovdje u prirodu uživati, slikati i družiti se, baš je lijepo, nadovezuje se Andrea.



Spona između ustanove i udruge, glavni 'krivac' kolonije je Robert Kralj koji nije samo idejni tvorac, već i sudionik.

- Kako se redovito družim s ovim, sada već prijateljima - umjetnicima, upoznat sam s njihovim odnosno sada već 'mojim' programom rada udruge DULU pa sam jednostavno povezao naše izložbene prostore u Knjižnicama. Tako smo neke izložbe vezane za Udrugu počeli raditi u prostorima Knjižnica. Sjetio sam se tako i ovog predivnog prostora Dubrovačkih knjižnica, eksterijera Skočibuhe i došao sam tako na ideju za jednu aktivnost kao što je ova likovna kolonija, vrlo smo se brzo povezali, to organizirali, realizirali i okupili se, nadam se da ćemo to redovito ponavljati. Ovaj prostor je općenito inspirativan za ljude, u biti je prostor za ladanje tako da svi ljudi koji dođu u ovo okruženje, osjećaju se bolje, 'inspirativnije', ugodnije tako da nije bilo teško postići tu atmosferu, napomenuo je Kralj.



Osvrnuo se i na sljedeću aktivnost.

- Već smo zakazali još jednu koloniju da vidimo hoće li se ovo ustaliti, nastaviti, ovakav jedan projekt koji bi bio na usluzi Knjižnicama i DULU-a, takoreći kao 'reklama'. Udruga bi dobila još jedan prostor i mogućnosti za djelovanje, objasnio je Kralj, šaleći se kako je ovo 'nulta, pionirska kolonija' odnosno 'pilot projekt'.



Netko tko je dugi niz godina u Udruzi je Franica Čebirić. I dok su neki tek počeli s prvom slikom, s prvim radom i prvim jasnim konturama i poetima kistom, ova amaterka s debelim stažem u Dubrovačkoj udruzi likovnih umjetnika već je počela raditi na drugoj slici.



- Lijepo je ovdje, samo tužno je za vidjeti jer je sve skupa zapušteno. Mislim da bi trebalo nešto strašno veliko poduzeti, angažirati da se ovo sredi i da ovdje ljudi uživaju… Amater sam, a kad sam u ratu početkom devedesetih slušala vijesti, počela sam slikati, tu sam želju u sebi imala jako dugo, dugo… To sam u školi jako, jako voljela i sad uživam. Išli smo u Ploče, Opuzen, Pridvorje - u Metković smo slikali za udrugu invalida, a išli smo i na Kalamotu… Na Lopudu nas je mlada talijanska vlasnica tamošnjeg hotela počastila s četiri dana boravka u hotelu, na Mljetu smo u Odiseju bili tri-četiri dana, to je nezaboravno, sjeća se ova amaterska slikarica koja pak navodi kako je s kolegama i prijateljima najviše putovala po Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Rado je odlazila na kolonije u Trnovicu pa se ovom prilikom s tugom prisjetila i jednog od njezinih utemeljitelja koji je nedavno preminuo - gospara Mata Jerinića.



Neki kistom, neki prstima ili uz pomoć svega što ostavlja trag - svatko je slikao na svoj način. Neki su samo promatrali kolege te se pobrinuli da zaliju grlo. No, na kraju su se slikari-amateri lijepo družili u 'finalu' kolonije, prepušteni defenzivnoj hladovini stabala u đardinu ljetnikovca Skočibuha koji ih je zaštitio od ofenzivnog srpanjskog sunca. Dok su se boje sušile, tekli su razgovori, u izobilju, nisu se štedjeli riječi i osmijesi, zafrkancije i dobacivanja, a netko je možda, pronicljivošću došao do odgovora zašto je Romeo - Romeo?!