OSVRT NA GLAZBENI PROGRAM 70.DUBROVAČKIH LJETNIH IGARA Raskorak između obećanja i ostvarenja

Trideset i četiri godine službenog praćenja glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara – ne računajući studentske i školske dane - nudi bogato iskustvo. Pa nakon toliko noći provedenih u Kneževu dvoru, na nekoj od poljana, ispred crkve Sv.Vlaha, u Revelinu i na Revelinu, na Gracu, na Lokrumu, na Lovrijencu, u Sponzi i u brojnim crkvama, sigurno naučite što znači riječ: ovacije! Naučite i kako izgleda kad je publika na nogama, kad je oduševljena. Ili impresionirana. I kako zvuči dugotrajni i frenetični pljesak. I što znači brojna publika. I kad je noć veličanstvena. Dakle, Igre zavolite i odlično upoznate i ne može vas se lako prevariti. A isključivo i jedino takvim riječima su 70. Dubrovačke ljetne igre opisivale svaku pojedinu večer svoga glazbenog programa. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija.
 

Po čemu su ovo bile jubilarne igre?

Zbog broja 70? Da, uglavnom zbog broja 70. Jer, nedostajalo je imena koji su svojim nastupom ili nastupima obilježili sjajnu i najsjajniju povijest Igara, umjetnika i komornih sastava koji su ostvarili spektakularne koncerte, falilo je izvođača koji su vjerno godinama dolazili na Igre pripremajući poseban program za tu prigodu. Nedostajao je nastup neke od filharmonija na nekoj od dubrovačkih poljana. Nedostajala je opera, barem neka komorna koja se mogla izvesti u Kneževu dvoru. Nedostajalo je više dobitnika nagrade Orlando od kojih se mogao napraviti „festival u festivalu“. A neki od njih su sjedali u publici.

Mnogi su izvođači samo reprizirali svoj sezonski program pa ih nećemo niti spominjati. Dubrovački simfonijski orkestar imao je dva nastupa, a budući da je kvalitetan i u Dubrovniku, mogao je i više. Favoriti Igara od prvoga dana bili su koncerti koji bi, inače, spadali u popratni program: Tom Jones, Il Volo i Avishai Cohen trio. Superlativima su Igre najavile Marijinski teatar iz Sankt Petersburga i balet „Četiri godišnja doba“ koji se sastojao od dva čina po dvadesetak minuta (!?!), iako je drugačije najavljeno.

Umjetničkom vrhu svakako pripada koncert pijanistice Yuje Wang i klarinetista Andreasa Ottensamera te Luke Šulića i Aljoše Jurinića. Kao i recital Iva Pogorelića. Ansambl narodnih plesova i pjesama Lado iz Zagreba je zbog lošeg vremena izveo skraćeni program a izazvao je oduševljenje.
 

U Zagrebu Orlandovci, ljetnikovci i Mali princ

Igre su odabrale tri koncerta koja će reprizirati u rujnu. Odličan je izbor što će Igre predstaviti Luka Šulić i Aljoša Jurinić (15.rujna, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog), ovogodišnje Orlandovce čiji je izniman koncert u Kneževu dvoru, prisjetimo se, naknadno ubačen u program. Ali, odlazak u Zagreb - kao ni predstavljanje u Dubrovniku - svakako ne zaslužuju ostale dvije večeri. Koncertu pod imenom Glazba dubrovačkih ljetnikovaca (6.rujna, Gradec) očito nije prethodilo proučavanje stručne literature ili konzultacija, recimo, s Mihom Demovićem, najvećim istražiteljem te tematike. Tomislav Fačini je okupio brojne vrsne umjetnike a rezultat je jednolična večer u kojoj se pretklasika interpretativno nije razlikovala od baroka i koja nije ilustrirala bogat život ljetnikovaca kroz stoljeća, barem ne onih u Dubrovniku.

Uradak pod imenom Mali princ (8.rujna, Zagrebačko kazalište lutaka) još nas je više zbunio. Namijenjen za publiku „stariju od pet godina“ kako je pisalo u najavi, bio je dio i dramskog i glazbenog programa, a još uvijek mu ne znamo formu. Osnovna je greška što je Mali princ izveden u Kneževu dvoru. Naime, Dvor je namijenjen isključivo sviranju i pjevanju - govor se odbija i nerazgovijetan je - pa je malo koja dramska izvedba u njemu bila gledljiva. Tako je taj projekt, ma koliko ga hvalili, jedva dopro do publike.

A dogodine?

A dogodine, ako ostane ovakva „podjela uloga“, možemo li se nadati boljemu?