Renomirana dubrovačka galerija 'Flora' ugostila je izložbu Denisa Kraškovića pod nazivom 'Ništa me ne može iznenaditi'. Riječ je o izložbi zagrebačkog kipara i multimedijskog umjetnika koji se u 'Flori' predstavlja crtežima, grafikama i videoradom. Denis je autor više javnih skulptura (Kit, Morž, Janje, Neandertalac...) i kako to naglašavaju likovni kritičari "u sretnoj tradiciji Ivana Kožarića njegove javne skulpture uistinu komuniciraju, utječu na prepoznatljivost ambijenta kojem su pridružene, osvajaju prostor".
U katalogu izložbe, kojeg potpisuje Rozana Vojvoda navodi se kako se "cijeli taj proces događa nenametljivo jer je u autorovom likovnom izrazu uočljiva odsutnost bilo koje vrste agresivnosti – inzistira na oblini forme, skromnosti teme, jednostavnosti izraza, čistim i jasnim bojama. U ustrajanju na figurativnosti i jednostavnosti koncepta dovedenoj do maksimuma, koja se vrlo često u interpretacijama Denisovog rada povezuje s principom igre, krije se i pozitivna „tvrdoglavost“ i samouvjerenost u vlastiti odabir. Bez sumnje u neophodnost stvaralaštva, potpuno otvoren mnogolikim podražajima vanjskog svijeta, Denis poput srednjovjekovnog trubadura slavi ljubav i život. U tom smislu, videorad Ništa nas ne smije iznenaditi iz 2016. godine, u kojem umjetnik slika u idiličnom ambijentu šume, ali ga u tome neprestano ometa crna lopta koja ga udara po licu i cijelom tijelu, funkcionira kao manifest ustrajnosti u odabiru stvaranja, dakako obilato začinjen humorom imanentnim autoru.
Crtežima i grafikama rađenim u rasponu od 1990. – 2015. godine, umjetnik bilježi neke intimne trenutke, zakoračuje u područja nadrealnog i fantastičnog, humorom i stripovskim senzibilitetom modelira stvarnost stvarajući male podsjetnike ljepote trenutaka. Iako svi ti krokiji, crteži i grafike, odaju spretnu ruku školovanog umjetnika, često spominjan „dječji“ senzibilitet autora uočljiv je u vibrirajućoj emociji koju svi radovi posjeduju. Pronalazi se u crtežima djece prije nego ih se počne učiti perspektivu, prije nego im se nametnu uzori i loše napravljene slikovnice gdje sve princeze imaju uski struk, a svi prinčevi mišiće. U radovima Denisa Kraškovića nema oštrih bridova, više manje sve je oblo i mekano, u crtežima u boji crvena, plava i žuta prevladavaju, a zahvaćeni elementi umjetnikovog životnog ambijenta mijenjaju funkciju od rada do rada.
Ponekad zbrajanje bodova u kartaškoj igri postaje integralan i jednakovrijedan dio crteža, upućujući na njegovu genezu iz najobičnijeg „brčkanja“ po papiru, a ponekad su detalji ambijenta i njihov nevidljivi život u koji je umjetnik u stanju proniknuti, glavni nositelji izraza. Primjerice u crtežima svoje supruge Gabi koju hvata u trenucima posvemašnje opuštenosti, dok spava ili odmara, autor je uvijek prikazuje napola vidljivog lica, a zakrivljene i uzbibane linije koje sugeriraju nabore prekrivača i podsjećaju na biljne vitice glavne su nositeljice emotivne impregnacije radova. Isto tako u prikazu prijateljice, umjetnice Ivane Popović, biljke penjačice koje tvore luk iznad njene glave jednakovrijedni su elementi portreta i njene osobnosti, a ne tek naznake ambijenta.
U crtežima olovkom gdje prikazuje krug prijatelja u atelijeru sumarno ocrtava likove s ponekim detaljem oko kojeg se malo više zabavlja poput položaja naočala ili uzdignutog pramena kose, da bi već u sljedećem crtežu iste teme skliznuo u gotovo slučajno nastao, ali uistinu kvalitetan portret. Bliskost stripu i senzibilitetu pop-arta ponajviše se očituje u radovima gdje koristi repeticiju kao glavno sredstvo izraza, gdje reducira pojavnost na predmete koji nose priču i atmosferu ili uvodi tekst kao na prikazima pomalo androgene Vanje „koja prolazi kroz dobre i loše situacije u životu“. Umjetnik prepoznaje i bilježi život, raduje mu se i ta vitalistička crta i nepresušni optimizam prožima kako njegove skulpture, tako i crteže, grafike i videoradove.