Profesor povijesti i filozofije Nikša Selmani održao je u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik predavanje „Filozofija i arhitektura“. Nameće se pitanje kakav je kroz povijest bio odnos tih dviju disciplina.
- Filozofija i arhitektura kao termini pripadaju antičkom odnosno, grčkom iskustvu. Ovdje to znači da je samo pitanje o filozofiji i arhitekturi, njihovo misaono iskušavanje, potom iskazivanje iskušanog kroz grčki jezik kao i njihovo življenje, nama danas nedostupno. Mi smo, naime, za to gluhi i slijepi. Stoga kad me pitate kakav je bio njihov odnos kroz povijest mogu samo reći da se on može svesti na odnos nečeg što se samo čini kao filozofija i onog što se čini kao arhitektura. U tom su smislu zasigurno i utjecale jedna na drugu, naveo je predavač.
Otkrio je Selmani tko je te dvije discipline prvi doveo u izravnu vezu.
- To „dovođenje u izravnu vezu“ pretpostavlja da takvo nešto kao veza između njih doista i postoji. No, ono što je danas problematično jest zaborav smisla ove veze. Filozofija o arhitekturi može govoriti na bezbroj mogućih načina; ne samo filozofija, arhitektura se može problematizirati i kroz njenu vezu s društvom, politikom, pa čak i biologijom, kako je to bilo kod nekih autora iz 19. stoljeća, ali pitanje smisla ove veze danas je prekrito zaboravom. Jer zašto bi se filozofija uopće bavila arhitekturom, kako je to uopće moguće i koja je pretpostavka ovog susreta – to je danas potpuno nemišljeno. U tom smislu, osim nekoliko bitnih pokušaja Martina Heideggera 50-tih godina prošlog stoljeća na oživljavanju smisla ove veze, te nekoliko susreta filozofa i arhitekata poput dijaloga Petera Eisenmana i Jacquesa Derride, ozbiljnijih napora gotovo da i nema, objasnio je Selmani.
Dao je predavač odgovor na pitanje što ga je najviše iznenadilo prilikom izučavanja ove problematike.
- Najviše me iznenadio živi interes upravo arhitekata za ova pitanja, zapravo, čini mi se da više s njihove strane dolaze pozivi na susret. Devastacije smisla prostora, devastacije smisla građenja i stanovanja, čini se, više pogađaju njihov senzibilitet. Okruženi takvom ugrozom osobnog i stručnog integriteta arhitekti se otvaraju za teorijsko promišljanje smisla vlastite djelatnosti i odgovornosti. Ja to osobno pozdravljam i ovom prilikom javno pohvaljujem rad Društva arhitekata Dubrovnika koji su jedna od rijetkih strukovnih organizacija otvorenih za dijalog o suvremenim problemima, istaknuo je Selmani.
Upitan koliko u arhitektonskoj teoriji i praksi ima mjesta za filozofiju i postoje li možda neki poznati primjeri "simbioze", Selmani je ustvrdio:
- Povijesno gledano, ovi su susreti filozofije i arhitekture bili prilično rijetki, može se reći da je arhitektura tu bila više pasivni element, dakle, onaj koji je nastojao i u teorijskom i u poetičkom smislu pratiti ono što je tzv. „duh vremena“ nalagao, a u kojem je filozofija bila dominantniji faktor. Ipak, postmoderna je uspjela otvoriti prostor svojevrsnog egala, tako da je „komunikacija“ uspostavljena. Kao jedan plodonosan primjer je i susret francuskog filozofa Jeana Baudrillarda i arhitekta Jeana Nouvela čija razmatranja možete pročitati i u kod nas prevedenom djelu „Singularni objekti – Arhitektura i filozofija“, podcrtao je Selmani te zaključio:
- Ono što je cilj i smisao mojeg predavanja jest da se neizbježno moramo probuditi za smisao Arhitekture jer će u protivnom prisutnost zaborava ovog smisla opustošiti najprije Čovjeka, potom Grad, Zemlju, Univerzum. Pustoš se već širi i treba djelovati.
Pored UGD, predavanje su organizirali Društvo arhitekata Dubrovnik te Hrvatska komora arhitekata - Područni odbor Dubrovnik. bLu