U Kazalištu Marina Držića premijerno je izveden Držićev "Arkulin" u režiji Marine Pejnović.
- Prostor Arkulina postavljam na groblje. Upravo kako bih naglasila kako gledamo ples mrtvaca koji ni u smrti ne odustaju od materije i kako bih naglasila njezinu nebitnost jer na kraju svi završavamo isto. Likove postavljam kao umrle u različitim razdobljima od 15. stoljeća u Dubrovačkoj republici pa sve do danas, ali kao da nisu svjesni svoje smrti te se i dalje bore za novac, imovinu, ljubav, posjedovanje i status. Zapeli su u međusobnim sukobima i materijalnim potrebama. Smrt ih nije spasila.
Egzistencije svih likova zarobljene su u klaustrofobiji mìra Arkulinove egocentrične iluzije. Arkulin do besmisla traži miraz, Marić do besmisla traži kontradotu, Vukava bez prekida javlja da ju on traži, Lopuđanin se uzrujava, zbog dunižanja…i svi se na jednak način ponovo uzrujaju i reaktiviraju.
Svi likovi su mrtvi i svaki dan iznova ponavljaju svoju egzistenciju. Iz tog razloga predstavu postavljam na groblje. Propadanje fizičkog tijela je i unutarnje propadanje. Komedija je postavljena u vrijeme korizme. Korizma kao preispitivanje vlastitog identiteta kroz odricanje, kroz promjenu je glavna okosnica komada. Korizma otvara mogućnost promjene identiteta jer na početku komedije jedino Arkulin uživa u zatečenom svijetu konstantno istog sukoba u kojem stalno "pobjeđuje". Po njemu se kroji svijet i samo je on Gospodar od place. Ostali likovi moraju glumiti kulisu života kakvu je Arkulin zamislio. Oni žive na groblju stavova, lik tipova, istih situacija te ustaljene svakodnevice. Promjena je moguća samo ako ga kolektivno natjeraju na promjenu.
Zajednička metateatarska kolektivna igra svih likova koji postaju Negromant dovodi Arkulina do gubitka svojeg identiteta koji se do tada izražavao kroz funkciju hvalisavog vojnika i škrtca te on postaje primoran samoanalizirati sebe. Kada ni to nije dovoljno uzimaju mu kuću kao sljedeći stupanj gotovo psihodramske terapije. Ali on spoznaje kako kuća nije prostor, već ljudi koji su ga napustili. On ostaje sam. Za kraj psihoanalize otimaju mu i tijelo. Samosvijest može postojati samo kao posljedica priznanja koje joj priskrbljuju drugi. (Lada Čale Feldman; "U san nije vjerovati")
I može se Arkulin pozivati kasnije na vlast i Grad, ali te iluzije Grada više nema jer u njegovom Gradu više nitko ne živi i o njemu nema tko posvjedočiti. On je napušten od strane ostalih likova. Jedino može izabrati postojanje i ući u suigru ako pristane na njihove uvjete, ali po novim pravilima koja nisu njegova, već koja su mu izrežirali - napisala je redateljica.
Uz redateljicu, autorski tim čine: Petra Pavičić (kostimografija), Zdravka Ivandija Kirigin (scenografija), Ivan Josip Skender (glazba), Nikolina Kuzmić (asistentica scenografkinje, slikarski radovi), Maro Martinović (jezični savjetnik) i Anita Bubalo (inspicijentica).
U predstavi igraju: Marjan Nejašmić Banić (Arkulin), Angela Bulum (Vukava), Glorija Šoletić (Ančica), Antonio Agostini (Vinculin), Bojan Beribaka (Marić), Hrvoje Sebastijan (Vlah Kučivrat), Izmira Brautović (Milica), Boris Matić (Milov), Nika Lasić (Tripeta Kotoranka), Nikola Radoš (Kandžiljer), glasom Mirej Stanić (Grk Albanez), a Negromant je pak cijeli ansambl!
Reprize predstave su na rasporedu 5. i 31. listopada te 2. studenog.
