Sve uspješnijim i uspješnijim pokazuju se napori generalnom probom odnosno svečanim otvaranjem Dubrovačkih ljetnih igara odbiti što više ljudi i među širom masom 'ubiti' ionako oslabljeno zanimanje za praćenje svečane ceremonije otvaranja pa i samog Festivala. Novi vjetar u leđa tom (valjda?) neželjenom cilju je generalna proba odnosno bit će otvaranje 73. Dubrovačkih ljetnih igara. Iz nekog još nepoznatog razloga, generalne probe a tako i otvaranja Igara, posljednjih su godina pretvoreni u neku monotonu i komemorativnim ozračjem opterećenu dramsku, plesnu i glazbenu smjesu kojoj tek oni klasični dijelovi poput nastupa linđovaca ili recitiranje Himne slobodi pružaju neki podnošljivi smisao postojanja.
Svake godine je ista ili identična receptura: valjanje nejestivih polpeta u toću od općeg mrtvila. Korekcija, ove se godine na podu ispred parčeve crkve 'valjaju' naranče, ali se zato nitko ne smije a kamoli valja od smijeha. Ovogodišnje otvaranje režira Aida Bukvić koja s dramaturginjom Marijanom Fumić potpisuje scenarij. Koreografkinja je Blaženka Kovač Carić, kostimografkinja Doris Kristić, a inspicijent Roko Grbin.
Ruku na srce, velike su promjene ipak evidentne: lani je gledatelje u događanje uveo 'voditeljski duo' Amar Bukvić i Iva Kraljević ispred Sponze, a ovaj put to čine Amar Bukvić i Dražen Šivak na taraci Sponze. Dakle, došlo je do visinske razlike, ali je jednako beživotno.
Počelo je osvrtom na Statut koji ove godine obilježava 750. obljetnicu tako da je i Godina Statuta kao tema uvrštena u otvaranje Igara, što uopće ne smeta. Maro Martinović koji u predstavi "Glava lava" Ivana Salečića u režiji Aide Bukvić glumi Ivana Dživa Gundulića navlači plašt odnosnu velatu, priseže na Statut te ipak tako postaje novi knez, novi knez koji sjedi na svome 'tronu' i dijeli tešku sudbinu ostalih gledatelja koji te večer sjede na tribinama: prati što se (navodno) događa između Sponze i parčeve crkve.
Angažiran je veliki broj glumaca i studenata, što prosječni gledatelj i ne osjeti jer se čini da im je njihova igra sasvim dovoljna i da najviše uživaju između sebe, bez ikakvog dijaloga i podjele tog užitka s gledateljima. Asocijacije na događanja u Ukrajini zauzimaju važno mjesto u svečanosti otvaranja.
U ceremoniji sudjeluju i dvije ukrajinske glumice iz Kijeva koje je rat prisilio na bijeg u Hrvatsku: Oleksandra Barstok i Maria Shtofa. Izvele su na ukrajinskom dio iz "Hamleta" koji se inače i ove godine vraća na Lovrjenac, a prijevod je pružila Anđela Ramljak koja utjelovljuje Ofeliju.
Redateljica je odlučila ne iskoristiti 'freškog' kneza, nego su Himnu slobodi govorile upravo ukrajinske glumice, što zaslužuje punu podršku jer bolja se poruka o solidarnosti i o vrijednosti slobode ne može poslati nego s Festivala i iz grada koji upravo slave Slobodu, grada koji je i sam bio žrtva sumanute agresije, a posebnu težinu Himna slobodi ima kad je izvode upravo oni čija je sloboda takoreći dojučer bila netaknuta, a sada je akutno ugrožena i pogažena. Također, Dubrovačke ljetne igre uglavnom zaobilaze svjetske teme ili se njima bave kasno pa se tema migranata na Igrama mogla gledati šest godina nakon izbijanja Migrantske krize 2015.! Stoga je posljedica ovogodišnje suspenzije uloge kneza na otvaranju minorna uzme li se u obzir snaga i simbolika poruke koja je odaslana, a čime je dubrovački festival podsjetio na civilizacijske tekovine koje je teško izboriti, a prelako izgubiti.
Također, glumci navode i točke Statuta koje se bave ubojstvom i prisvajanjem tuđeg zemljišta, što je još jedno prigodno aludiranje na situaciju u Ukrajini. Nikša Butijer pak izvodi prolog Dugog Nosa a rečenica da je 'rat, poguba ljucke naravi' u kontekstu događanja u istočnoj Europi prilično snažno odjekuje. Valja napomenuti kako se rat u Ukrajini ogleda i u još jednoj činjenici: u programskoj knjižici 73. Igara skoro da i nema ukrajinskih pa ni ruskih umjetnika, nažalost, rat je odsjekao i puteve umjetnosti.
Festivalski dramski ansambl čine još i Boris Barukčić, Gloria Dubelj, Marin Klišmanić, Andrej Kopčok, Nataša Kopeč, Nika Lasić, Veronica Mach, Perica Martinović, Frano Mašković i Kristijan Petelin. Podrška su im studenti glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu: Vid Ćosić, Tomislav Dunđer, Aneta Grabovac, Anja Jogunica, Lovro Juraga, Nikolina Krupec, Filip Lugarić, Lidija Penić Grgaš, Marijana Prokl, Roko Protić, Lucija Rukavina, Marin Stević, Ema Šunde, Korana Ugrina, Lana Ujević i Vanesa Vidaković Natrlin.
Druga posebnost generalne probe odnosno otvaranja je ta što je dvije godine nakon korona krize opet moguće imati velike zborove i to u punom sastavu, a ove godine ih sudjeluje četiri: Akademski zbor Pro musica, Zbor Libertas, Dubrovački komorni zbor te Zbor Blasius. Svi oni uz Dubrovački simfonijski orkestar nastupaju pod ravnanjem dirigenta Ivana Huta. Tim više je tužno što je taj vokalni kapacitet opet zanemaren i uglavnom neiskorišten, a umjesto toga je arija koju izvodi sopranistica Kristina Kolar dobila centralno mjesto. Premalo je ispreplitanja dramskih i glazbenih elemenata, oba su postavljena kao dva kruta bloka, jedan pokraj drugog i oba umaraju i malo čime privlače pozornost.
Iako su lani dobili Orlanda, Folklornom ansamblu Linđo svake godine treba dodijeliti posebno priznanje, posebnog Orlanda u kategoriji "izvlačenje ceremonije otvaranja iz ralja depresije".
Na generalnoj je bilo povremenih uzvika, zviždanja, dobacivanja, a klimaks se dogodio kad je sopranistica uz vrlo glasne i agresivne povike s tribine 'zamoljena' da prestane pjevati jer je 'dosadna'. Umjetnica nije ostala dužna glasnom komentatoru koji je krenuo vikati dok je ona pjevala pa je na kraju nastupa samo poručila: "Bisere pred svinje".
Nije Kolar jedina umjetnica koju je na generalnoj probi iziritirao komentar s gledališta, događalo se to i prije, ali upravo on najbolje opisuje situaciju: da, shvaćanje umjetnosti s tribina na generalnoj probi otvaranja zna biti manjkavo, ali neshvaćanje je zapravo često obostrano: nekad ni oni koji dolaze nastupati ne shvaćaju da je riječ o pučkoj svečanosti na kojoj su priproste, izravne pa i neumjesne reakcije 'normalna pojava'. Te reakcije su iz godine i godine rjeđe, često tihe, bez nekog kreativnog okvira i humora, ali i to puno govori o interesu za Igre.
Ne treba umanjiti ni obezvrijediti plemenitu namjeru da se otvaranje posveti temom Statuta i Slobode, posebno u kontekstu nesretnih događanja na istoku Europe, ali prokockana je šansa barem se malim dijelom ne referirati i na ono što zaokuplja lokalnu zajednicu, Dubrovčane, na ono čemu se Dubrovčani smiju, čude, što ih tišti, o čemu pričaju dok ispijaju svoje kave i điravaju Gradom. Ipak su DUBROVAČKE ljetne igre ili su možda HRT-ove pa je najvažnije da je sve stalo u kadar bez obzira na sadržaj?!
A bilo je toliko tema, toliko 'štofa'... Bilo je tako neviđene gungule oko kućice za mačku Anastaziju koja je podigla cijelu dubrovačku, hrvatsku i regionalnu javnost na noge: nekima je bilo svejedno jer su im inflacija i životni standard važniji problemi, neki nisu shvaćali zašto lijepo uređena kućica ispred Dvora smeta, a obična kartonska kutija ili kutije ne, a neki su išli toliko radikalno daleko da su metode Hibatulaha Akundžade i njegove 'ženomrziteljske' i bradate 'škvadre' 'male mace' (ali ne one s kućicom ispred Dvora) naspram načina pomoću kojih su se neki navodni "ljubitelji životinja" htjeli izboriti za Anastaziju. Dubrovnik je dobio i prvi gay bar, a poltronska stranka koja neprestano kritizira financijska davanja za kulturu, hvaleći jedan drugi festival, opet je u jednom dijelu teksta svog priopćenja (barem onom koji nije prepisan) uputila svoje otrovne strelice prema Igrama zaklinjući se u Angelinu Jolie i Brada Pitta kao pojma 'kulture', a pritom ni sami ne znaju je li redatelj Joel Coen ili Cohen... Upravo takve i stotinu drugih sličnih pojava, koliko god banalne, zaslužuju neku vrstu odgovora, dobar su materijal za napravit' škerac i opustiti atmosferu na generalnoj pa i na otvaranju, umjetnički se daju obraditi, pa barem jednom jedinom rečenicom, kako bi se makar otvaranje malo približilo 'običnom' puku i istinski nasmijalo publiku. I to je samo jedan od bezbroj načina kako otvaranje učiniti življim, a gdje su tek drugi? Ali, za to treba osjećati Grad.
Ne, nema se više dovoljno mašte ni smisla za humor da bi se 'gradonačelnikov govor' na generalnoj probi popunio nečim zabavnim, aktualnim, zanimljivim... Ne, nego tehničar mora stati pred mikrofon i nešto nabrajati. Postoji li išta šaljivo, išta životno, išta Dubrovčanima blisko?
Nažalost, rascjep između Igara i lokalnog stanovništva se produbljuje, a upravo je otvaranje zbog izrazito velike gledanosti šansa da se i one skeptične ili one koji su odustali od praćenja Igara vrati ili pokuša vratiti. Ne čudi da skoro i nema reakcija publike na generalnoj, a i da je ona koja postoji posve nemaštovita: na što će publika uopće reagirati kad je ono što joj se servira uglavnom nezanimljivo, tamo gdje ništa nije duhovito i ništa ne otvara mogućnosti dijaloga nema ni motiva za reakciju?! Na što da se referira? Može samo upaliti svijeću i pomoliti se. Treba ponoviti: ovakvim generalnim probama i ovakvim otvaranjima najveća je pohvala ne zaspati.
Pošto je "sloboda" tema koja određuje otvaranje 73. Dubrovačkih ljetnih igara, gledatelji bi svakako trebali uzeti svoju slobodu u ruke i preskočiti otvaranje 73. Dubrovačkih ljetnih igara. Svi oni koji je ipak budu gledali - i to uživo, njima kao utješna nagrada ostaje vatromet, a i druženje na taraci Umjetničke galerije. Nije ni to nešto, ali tamo bar ne nude polpete od jučer.