Na Facebook-stranici Dubrovačkih muzeja objavljen je još jedna priča iz dubrovačke prošlosti. Naime, na današnji dan 1893. počela je trodnevna proslava otkrivanja spomenika dubrovačkom pjesniku Ivanu Gunduliću, rad kipara Ivana Rendića.
Podizanje spomenika Ivanu Gunduliću potaknulo je i kovanje dviju medalja. Veću medalju kovala je dubrovačka Općina, a manju, Hrvati iz Zagreba.
Popratni tekst, objavljen na stranicama Dubrovačkih muzeja, napisao je kustos Kulturno-povijesnog muzeja Dino Lokas.
Dugo i intenzivno 19. stoljeće obilježeno je pokretima za oslobođenje malih naroda od imperijalnih sila. To je vrijeme početka nastajanja nacija i nacionalnih država, te vrijeme ujedinjenja pojedinih naroda. Nacionalizam i nacionalni pokreti javljaju se kao tipičan europski fenomen. Svoj vrhunac nacionalizam doživljava u drugoj polovini 19. stoljeća, kada postaje izvozna roba, predmet oponašanja, te model za uspostavu nacionalne države.
Upravo su proslave jubileja velikih pisaca omogućile pojedincima da se povežu i javno iskažu svoju lojalnost određenoj ideji odnosno zajednici. Tako je i trodnevna proslava otkrivanja spomenika dubrovačkom pjesniku Ivanu Gunduliću, rad kipara Ivana Rendića, protekla u ozračju napetosti između dvije nacionalno-koncepcijske ideologije, hrvatske i srpske. Društveno-politička neslaganja na dubrovačkom području reflektirala su se kroz prizmu postojećih prepirki o nacionalnoj pripadnosti Dubrovnika i Dubrovčana. Naime, to je vrijeme kada Srbi agresivnom politikom prisvajaju Dubrovnik i drže ga svojom »Atinom«. Srbi u svemu umanjuju značenje Hrvata, pa tako i u podizanju spomenika Gunduliću. Istina je kako je u to doba vlast u Dubrovniku bila u srpsko-autonomaškim rukama, pa je zasigurno ta činjenica poprilično korištena kako bi se umanjilo značenje hrvatskoga stanovništva i njegovo marginaliziranje na svakom području. Ideja o podizanju spomenika Ivanu Gunduliću potekla je od dubrovačke mladeži početkom 1880. godine. Namjera je bila da se spomenik podigne na 300-tu obljetnicu pjesnikova rođenja 1889. godine.
Općinsko vijeće je na sjednici održanoj 9. ožujka iste godine imenovalo odbor, koji je trebao pripremiti i organizirati podizanje spomenika Ivanu Gunduliću. Do toga nije došlo 1889., nego 1893. godine. U Odboru za podignuće spomenika bili su Medo Pucić kao predsjednik, Pero Budmani, Ivan August Kaznačić, Mato Vodopić i Luko Zore. Sam čin otkrivanja spomenika poprimio je političke konotacije, a između sudionika te manifestacije dolazilo je i do fizičkih sukoba.
U Dubrovnik se slilo veliko mnoštvo naroda, koje je bilo teško kontrolirati. Srbi su predbacivali Hrvatima kako su se oglušili o tu svečanost. I sam Supilo piše kako je »općina o ovom poslu sa našom strankom prezrenjem postupala«, te da su u dvojbi što raditi: »Mi ovo držanje nijesmo promijenili, te danas stojimo pred dilemom: ili sudjelovati, te u tom slučaju rodoljubima iz ostalih hrvatskih krajeva tri puta nadmašiti Srbe i brojem i inteligencijom, jer oni nemadu koga ni otkle da dovedu; ili pak nikako ne sudjelovati. Naše otsuće učinilo bi također veliki dojam, iz stare republike ne bi niko došao jer van grada Dubrovnika jedva ćete naći 30–40 Srba, te bi tako svečanost sačinjavali samo Vlasi i vlaški kaljugeri i popovi iz Boke, Hercegovine, Crne Gore, a koji bi došao i iz Srbije. Ovo bi jako djelovalo na naše pučanstvo«. Iako je sama proslava trebala istaknuti Gundulića kao ujedinitelja sukobljenih naroda, ona je tek postala poligon za naglašavanje nacionalnih razlika.
Bez obzira na gore navedeno, podizanje spomenika Ivanu Gunduliću potaknulo je kovanje dviju medalja. Veću medalju kovala je dubrovačka Općina, a manju, Hrvati iz Zagreba.
Više o gore spomenutim medaljama možete pronaći OVDJE.