U organizaciji dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, doktorica znanosti Monika Grdiša Asić u Saloči od zrcala održala je predavanje "Dubrovački studenti na talijanskim sveučilištima u vrijeme Dubrovačke Republike".
Da je znanje važno i moćno, shvatila je vlast u Dubrovačkoj Republici još u 14. stoljeću, otkad datiraju odluke o školovanju muške mladeži. Zakonom iz 1557., koji je donijelo Veliko vijeće, reguliran je rad onodobnih škola i uređeno pitanje stipendiranja i odlaska na studije. Dubrovačka vlast stipendirala je školovanje plemića i pučana, a studirali su najviše na sveučilištima Apeninskog poluotoka, današnje Italije. Preferencije studenata po pitanju studija mijenjale su se ovisno o kvaliteti ili prestižu određenog sveučilišta tog vremena, a zasigurno i ovisno o znamenitim imenima profesora na sveučilišnim katedrama. Motivacija za završetak studija ležala je u činjenici da su mladići pučani s diplomom mogli ostvariti karijeru i financijsku sigurnost.
- Italija je tada bila najjača što se tiče sveučilišta jer je do 17. stoljeća bilo sveukupno 16 osnovanih sveučilišta na Apeninskom poluotoku. Tema moje doktorske disertacije bilo je Sveučilište u Padovi tako da sam detektirala sve studente koji su studirali u Padovi. U biti, Padova i Bolonja bili su najviše zastupljeni sa studentima s našeg područja. To se mijenjalo od stoljeća do stoljeća, ali su Padova i Bolonja bili najatraktivniji. U kasnijim stoljećima išlo se na studije u Rim i nešto malo u Firencu, Perugiju i na sveučilišta na sjeveru Apeninskog otoka, istaknula je predavačica.
Studiji koji studiraju Dubrovčani se mijenjaju kroz stoljeća.
- Tu su uglavnom teologija i pravo kao primat, a u kasnije tijekom stoljećima najviše se studirala medicina, navela je Grdiša Asić.
Mjesec studeni tradicionalno je označavao početak predavanja na sveučilištima u razdoblju o kojem govori ovo predavanje.
- To je povezano sa svim sveučilištima, oko dana Svih svetih su obično počinjala predavanja, počeli bi s misom i zahvalom, to je bila svečana procedura tog prvog dana akademske godine, a predavanja bi, ovisno o temi i kolegija, počela pet ili šest dana nakon, ovisno o profesori. Dubrovački studenti nisu ‘rastezali‘ kao današnji studenti jer je to bilo jako skupo i troškovi samog studija bili su veliki tako da bi onaj tko je pošao na studij završio u roku od pet do šest godina. Eventualno bi se vrijeme studiranja zbog nečeg znalo odužiti, recimo radi smrtnog slučaja u obitelji pa se student morao vratiti doma i preuzeti na sebe neke obaveze, ali uglavnom bi to trajalo pet do šest godina, objasnila je predavačica.
Stipendije su tada dobivali i pučani i plemići.
- Svatko je mogao dobiti stipendiju tko je želio studirati, stipendija je bila za sve ista, isti se iznos dodjeljivao svima. Bogatiji su naravno mogli računati na svoje obitelji i prijatelje koji bi ih potpomogli, a siromašniji nisu imali tu mogućnost, oni su se uzdali u tu stipendiju, kazala je Grdiša Asić istaknuvši kako bi stipendija pokrivala tek jedan mali dio troškova studiranja pa su oni skromnijeg imovinskog statusa morali raditi nešto sa strane.
Svi su morali imati dodatne prihode jer bi se studij odužio ako ne bi bili financijski potpomognuti.
- Dubrovačka Republika je u više navrata povećavala stipendije, omogućila bi studentima dodatna sredstva, recimo za doktorat. Studenti su se mogli dogovoriti i vlast bi im u većini slučajeva izlazila ususret, naglasila je predavačica.
Socijalni sloj studenata se neprestano mijenjao, a najviše dubrovačkih studenata koji su studirali vani bilo je kroz 15. i 16. stoljeće jer je puno toga utjecalo na broj studenata koji bi se slao na studije u inozemstvo, primjerice, ratna stanja. Kasnije, u 18. stoljeću se najviše studirala medicina, dogodio se razvoj medicine, mnogi medicinari vratili su se u Dubrovnik i u svom rodnom gradu razvijali medicinu na ovom prostoru.
Zanimljivo, Grdiša Asić u arhivskim spisima nije naišla na studente koji su odustali od studija, kojih je inače bilo jako malo, a koji su morali vratiti novce od stipendije. Izdvojila je par primjera uspješnih studenata.
- Recimo, liječnik Đuro Hidža je studirao u Bolonji, a pisao je pjesme i prevodio. Naime, većina studenata su u 17. i 18. stoljeću pisali pjesme tako da su većini javnosti poznati po tom segmentu, ali prvenstveno su bili ljudi obrazovani u inozemstvu. Imamo primjer Miha Dadića iz 18. stoljeća. Jako je puno klerika koji su bili plemići, to je recimo Serafin Bona, Ranjina... Uvijek je bio jedan Ranjina na studiju jer su oni bili dosta ugledna i imućna obitelj, uvijek je bio jedan Ranjina koji je bio pravnik. Tu je i Ivan Gazul koji je podrijetlom Albanac, ali je bio naturalizirani Dubrovčanin... Dubrovačka Republika znala je koja je vrijednost znanja i zato je Dubrovčane slala na studije u inozemstvo, na taj način je prosperirala i Dubrovačka Republika jer svi ti ljudi su sve što su naučili donijeli u Grad i sve je to teklo na obostrano zadovoljstvo, istaknula je Grdiša Asić.
Inače, suvremena povijest povezala je studeni i studente izdvojenim datumom – 17. studeni. Taj dan obilježava se kao Međunarodni dan studenata u znak sjećanja na tragičan događaj koji se dogodio 17. studenoga 1939. u Pragu, kada su nacisti ubili jednog studenta Praškog sveučilišta, a tisuće njegovih kolega studenata nazočile pogrebu, koji se preoblikovao u antinacistički skup sa snažnom porukom. Demonstracije su ugušene i sve visokoškolske ustanove bile su zatvorene do kraja rata.
Uz podsjetnik na taj tragičan događaj, koji se u svijetu slavi od 1941. godine, a u Hrvatskoj od 2011., ovaj datuma uz sjećanje na studentska stradanja, obilježava i slavi mladost, različitost, ravnopravnost i opće pravo pristupa visokom obrazovanju. Ovo predavanje podsjetit će nas i na iznimnu mudrost Republike koja je taj model uvela i slijedila prilikom stipendiranje studenata stoljećima ranije.