Miro Gavran u dubrovačkom teatru: Pišem u skladu sa svojim karakterom! Volim glumce i trudim se biti sluga glumcu te preko njega publici prenijeti priču, ali režiranje mi je Ahilova peta!

U sklopu drugog nastavka ciklusa "Razgovori o kazalištu”", spisateljica Staša Aras na Velikoj sceni Kazališta Marina Držića ugostila je najizvođenijeg živućeg hrvatskog dramatičara i aktualnog predsjednika Matice hrvatske Mira Gavrana. Naime, 25. i 26. ožujka u dubrovačkom teatru s početkom u 20 sati gostuje Gavranova predstava "Na kavici u podne" u produkciji Kazališta Gavran. U komediji glume Mladena Gavran i Vedran Komerički. Aras je autora na početku pitala odakle mu žar za tolikim pisanjem?

Gavran je kazao kako mu je pomoglo pisanje različitih žanrova i rodova literature jer bi inače brzo došao do zasićenja.

- Sa 16 godina počeo sam pisati, ideje su tu, dolaze iz svakodnevnog života, iz susreta s ljudima. Bitno je da čovjek piše ono što želi ispripovijedati. Kad bi naišle pauze od dva, tri ili četiri mjeseca, poštivao sam ih, ali kad se pojavi ideja, sjeo bih i pisao. Kad ne pišem, volim biti na pokusima s glumcima, čitati tekstove drugih pisaca veliko mi je zadovoljstva, a pisanje ne ide bez unutarnje potrebe da se neka priča stavi na papir. Svaka priču mora imati zaplet ili intrigu, bez početnog zanimljivog momenta ne može se ništa zanimljivo ispripovijedati. Intriga je ono što vuče čitatelja od prve do zadnje stranice, bez dobrog zapleta teško je pridobiti čitatelja. Ako je priča zanimljiva, vodit će nas, istaknuo je.

Kazao je i kako je naučio pisati dramske tekstove.

- Naučio sam to od ljudi koji su mi otvorili oči, profesor dramskog pisanja bio mi je Ivan Kušan i znao sam mu donijeti svoje prozne tekstove, tu je bio i Ranko Marinković i mnogi drugi, rekao je Gavran koji je jedno vrijeme bio pozvan da vodi radionice dramskog pisanja.

- Mislim da je to najkonkretnije, teško je u poeziji nekome reći kako pisati poeziju, a u drami se ipak moraju poštivati neke zakonitosti. Ono što razlikuje  pisca od drugih jest moć zapažanja, a tko ima jaku moć zapažanja i zna je fiksirati, nabiti emocijama onda ima šanse da nastane takav tekst koji će držati pozornost, koji će imati emotivnu i intelektualnu snagu. Potom se javi potreba da se zapaženo prenese na papir. Naravno, uvijek je važna selekcija, to je poput montaže. Kazališna predstava koja traje je još jača selekcija nego roman, romanopisci imaju slobodu dati digresije, mogu si dopustiti 50 strana koje su malo dosadne, može biti esejiziranja, a dramski pisac ako si dopusti 5 dosadnih stranica to znači minute dosade za publiku. A pjesnik još s manje riječi treba donijeti snažnu emotivnu poruku inače ste promašili ono što se poželjeli, usporedio je Gavran.

Aras je potom svog sugovornika pitala treba li svaka replika voditi dalje

- Ranko Marinković je govorio kako je "dobar dijalog radnja". Dijalog jest radnja ako je dobar, ali to mora biti stvarno dobar dijalog koji nosi životnu dramu dva čovjeka, ako je to isprazno - ništa od toga! - komentirao je dramatičar.

Pojasnio je kojih se tema libi i koji su mu najveći izazovi kod pisanja.

- Pisao sam različite stvari, ali nikad nisam bio sklon krimiću, a moj roman "Jedini svjedok ljepote" ima elemente krimića, drama "Lutka" ima elemente znanstvene fantastike iako se nikad nisam bavio niti previše čitao znanstvenu fantastiku. Mislim da izbjegavam odnosno ne volim scene nasilja, nastojim ih izbjeći, naravno, imam negativne junake, ali izbjegavam te situacije i očito je to dio mog karaktera. Pisac piše usklađeno sa svojim karakterom, najbolje je tako. Par puta sam tijekom svih ovih godina pisanja unio neke stvari koje kao čitatelj ili čovjek nisam sklon, naveo je. 

Govorio je i trendovima o kazalištu i o tome što se zapravo očekuje od pisca.

- Uvjeren sam da pisac ne smije slijediti trendove ako hoće donijeti nešto svoje. Nisam 40 godina uvijek isto radio, počeo sam s 22 godine s jako ozbiljnim tekstom, s Kreontovom "Antigonom". U ratu sam se okrenuo komedijama jer sam vidio da to ljudima treba. Pred sam početak Domovinskog rata napisao sam prvu komediju u životu, a krajem devedesetih radim spoj drame i komedije i tako je krenulo i s mojom najizvođenijom predstavom "Sve o ženama". To me odjednom počelo privlačiti: kazališni tekstovi koji nisu ni dramski ni komediografski, a sad u Kazalištu Gavran radim političku dramu "Glasnogovornik" koja je politički prilično provokativna, najavio je Gavran.

Kazalište je za njega nezamislivo bez dva elementa.

- Smatram da nema predstave bez glumca i publike, svi mi ostali: redatelji, kostimografi došli smo kasnije... I mi ostali trebamo biti u funkciji tih dvaju subjekata, trudim se biti sluga glumcu i publici prenijeti priču preko glumca. Ne doživljavam se kao redatelj, a potpisao sam samo tri režije. Smatram da se svaki dramski pisac treba iskušati kao redatelj da bi shvatio kako to sve funkcionira. Režiranje je obrnuti postupak od kazališnog pisanja, kao redatelj moraš imati strpljenje, ne smiješ ni ubrzavati ni usporavati. Moje strpljenje je drugačije, glumce možete 'stisnuti' tri do četiri sata, a ja volim pisati od ujutro do navečer. To je psihološki i pedagoški postupak i to je posve neprirodno prema spisateljskom poslu. Drago mi je da sam to odradio, ali mislim da se više neću time baviti. Volim glumce, ali kad idem u mizanscenu, nisam toliko dobar, to mi je Ahilova peta, priznao je gost u KMD-u.

Na kraju je ispričao kako mu je bilo gledati svoje tekstove izvedene na kazališnim daskama diljem svijeta, primijetio je brojne razlike, ali je za njega to lijepo iskustvo te je na kraju zaključio: ”putujući sa svojim tekstovima sretan sam što sam naučio o drugim ljudima”.