Već ste 65 godina na pozornici KMD-a i još uvijek ste aktivni! Nedavno ste igrali u predstavi ”Bjegunke” sa Ksenijom Prohaskom u režiji Nenni Delmestre. Koja je tajna Vaše snage, volje, spremnosti, sposobnosti koncentracije za glumu?
”Aktivan” nije primjerena riječ za glumca, više za vojničko zvanje, općenito za nekog službenika. O tome inače ne razmišljam – traže me i igram dok mogu... Ne naprežem se da bih ”igrala”... Igranje me spašava od prozaičnog života. Bog mi je dao snagu i raspored svega u sebi. Radom, upornošću, nekim odricanjima... Talenta moraš imati, a osamdeset posto je rad i RAD. Nenni Delmestre je sjajna redateljica, sve što sam s njom radila, bilo je po mojoj mjeri. Ona je filozofski orač, a i ja sam, nikad stati... Ekipa i Lina, koja je kreator i korektor - i naša Ksenija Prohaska partnerica, kao vila... Odlična karakterna glumica.
POČETNIČKI GRADILA I ODLIKAŠKI SLUŽILA
Može se naći podatak kako ste voljeli sport i slikarstvo, što je bilo presudno u Vašoj odluci da život posvetite glumi?
Ja sam kao mlada bila (a i sad sam, ali manje) razbucana osoba – sve sam htjela, misleći da mogu. I plivala i igrala sam rukomet, čak i mačevala, ubila sam se trenirajući, ali... Nisam bila prva. Crtanje je bila kao normala. Kad sam bila mlada glumica učila sam uloge u raznim ateljeima velikih imena: Masle, Pulitika, Dulčić...
Koliko toga Vam je teatar dao u životu, a koliko uzeo (ako je uopće uzeo)? Postoji li nešto čime ste u profesionalnom smislu razočarani?
Teatar mi je dao posao, okvir, sigurnost, a ja sam početnički gradila i odlikaški služila. Strah me bilo svega... Iz uloge u ulogu i po šest uloga... Hvalili su me, a ja sam uvijek sumnjala. E sad se u 32. godini dogodio preokret u mom razmišljanju kazališta kao takvog. Ja sam počela misliti teatar zahvaljujući velikom Kosti Spaiću i profesoru Vladu Habuneku. Lovrjenac je zapravo obuhvaćao sve moje glavne uloge. To je ”Hamlet”, ”Othello”, ”Eduard II.”, ”Feničanke”, ”Don Juan”... Da ne nabrajam dalje.
Kad se osvrnete na tako bogatu karijeru, možete li izdvojiti ulogu koja Vam je posebno ostala u sjećanju ili suradnja s nekim redateljem koje se i danas s veseljem sjećate?
Bilo je toliko toga da se ne mogu odlučiti jer je izazov bio novo i novo (Paro, Magelli, Juvančić, Kunčević...).
Poznavali ste Krležu, ali i brojne druge osobe iz javnog, kulturnog, političkog života. Tko je na Vas ostavio najupečatljiviji dojam?
Krleža je posebno poglavlje. Radili smo ”Areteja” na Ljetnim igrama, obećao mi je doći na premijeru... Zbog bolesti nije došao. Znao je da volim Zagreb i da volim Gvozd. Rekao mi je: ”Napusti Dubrovnik (nije volio Dubrovnik), živjet ćeš na Gornjem gradu?!” Velike dileme u meni su bile... A ja – Dubrovnik. A i Savka Dabčević, i ona me je zvala i to u nekoliko navrata. Ona mi je bila prijateljica. Sve je bilo usputno. Tu je bio šarmantni Mesić i na kraju Tuđman. Bila sam njegov gost u Zagrebu, bio je veseo, držao me za ruku i ja sam mu rekla da mi je mama rekla da ga pozdravim i da se slikam s njim, a on je s osmijehom rekao da njega vole samo stare žene i časne sestre, haha...
Kako su Vas kao glumicu formirale filmske i televizijske uloge?
To je tema koju najviše želim preskočiti. Ukratko, odbila sam 18 televizijskih i filmskih uloga. Zašto?! Jer sam godinama igrala po šest-sedam uloga u kazalištu!!! Svaki redatelj koji je dolazio, tražio je mene, nisu me pustili... Uspjela sam s Danijelom Marušićem raditi seriju ”Malo misto”... S Tončom Vrdoljakom, kojeg obožavam kao velikog redatelja, radila sam ”Mećavu”, ”Anđela” i tako dalje. Nastala je jedna pauza i došlo je snimanje ”Duge mračne noći”, ja sam se veselila, ali kad sam vidjela da se snima sedmi i osmi mjesec, a tada su mi LJETNE IGRE – propalo je. Rekao mi je: ”Sve si im dala...” Dodao je još jedan glagol. Uspjela sam s Kusturicom raditi njegov prvi film ”Nevjeste dolaze”, trebala sam igrati u ”Dolly Bell”, ali nisam... Onda sam mu rekla: ”Ti ćeš biti veliki redatelj!” Zadnje što sam snimala, bilo je snimanje ”La bella biondina”, to je Danijel Marušić zadnje napravio i na montaži je umro. Taj film nije išao jer je televizija bila dužna sponzorima.
SVAKI GRADIĆ IMA AKADEMIJU
Pored gospara Miša Martinovića, spadate u živuće legende dubrovačkog i hrvatskog glumišta. Što mislite, hoće li iz novih glumačkih naraštaja proizići takvi glumački doajeni kao što ste vi? Što Vam se općenito čini od novih, mladih glumaca?
Danas je hiperprodukcija talenata... Akademija na sve strane... Izbor je veliki – ima ih, podupirem mlade, ali teško ih je zadržati u malim teatrima. A ako ostanu u velikim, što ih je malo, malo igraju, a godine prolaze. Svaki gradić ima akademiju.
Kako gledate na sadašnje stanje u Kazalište Marina Držića i na njegov ansambl? Mislite li da postoji šansa da ono dobije status nacionalnog teatra?
Zadnje vrijeme bilo je zabrinjavajuće u KMD-u... Sada se krenulo punom parom, igra se i to je dobar signal za budućnost. Dobro je zamislio ravnatelj Paolo (nema tehnike, binskih radnika, a treba i glumaca).
Na Dubrovačkim ljetnim igrama ostvarili ste zapažene uloge. Možete li usporediti kako su se, prema Vašem mišljenju, Igre tijekom desetljeća promijenile u smislu kvalitete?
Ljetne igre bile su svjetske, što znači da su se velika imena i velike predstave tu događale. Treba zapamtiti da se predstave moraju stvarati u živom postoru. Bogohulno bi bilo kako se krenulo da se s gotovom predstavom dođe, to ne bi trebao biti festival gostujućih predstava. Bilo je godina kad je Grad stajao iza otvorenih prostora, znači scena unutar zidina, a sada je Prijeko restoran. Tih godina nosila sam glavne uloge: ”Hamlet”, ”Othello”, ”Eduard II.”, Don Juan, ”Feničanke”, ”Aretej”, Dundo Maroje”, ”Romeo i Julija” i ”Koriolan”.
Što Vam znači Split, a što Dubrovnik? Jeste li Vi zapravo ”dubrovačka Splićanka” ili ”splitska Dubrovkinja”?
Kad sam u Splitu, Splićanka sam, a kad sam u Dubrovniku, Dubrovkinja sam. Ovo bi s moje strane bio kroki nečega što se zove intervju.
