Nije nepoznata festivalskoj publici ni Dubrovčanima jer je kao pijanistica nastupala na Festivalu, ali je ipak Martina Filjak kao nova umjetnička ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara dobila neku sasvim novu perspektivu i veliku odgovornost. Iza nje i njezinog umjetničkog tima, ravnateljice dramskog programa Senke Bulić i pomoćnika intendantice za produkciju Marina Kaporela, su obljetničke, 75. Dubrovačke ljetne igre. Još jedno festivalsko (i meteorološko) ljeto je završilo, dojmovi su se (skoro) slegli, a za Dubrovački se Filjak osvrnula na 75. Igre i najavila planove za sljedeće.
Veliko bogatstvo
Postali ste nasljednicom Dore Ruždjak Podolski na čelu umjetničkog vodstva Igara, zašto niste intendantica a jeste umjetnička ravnateljica? Zašto je bilo važno promijeniti ime funkcije?
Hvala vam što ste to primijetili. U konstelaciji u kojoj imamo ravnateljicu ustanove, koja već dugi niz godina upravlja svim (izuzetno) zahtjevnim aspektima organizacije, iluzorno bi bilo prihvatiti naziv ‘intendantice’. Znajući koje sve dužnosti, obveze i na koncu terete nose intendanti kazališnih kuća - jedna je od njih i naša ravnateljica drame, Senka Bulić koja obnaša funkciju intendantice HNK u Varaždinu, smatrala sam da je naziv funkcije ‘umjetnička ravnateljica’ daleko više u skladu s realnom konstelacijom te u njemu ima i značajan element poštovanja za teret odgovornosti koji snosi ravnateljica ustanove.
Prošla Vam je prva, jubilarna 75. festivalska sezona na čelu Igara. Što ste naučili o Igrama, a što o sebi u ovom proteklom razdoblju?
Pretenciozno bi bilo reći da se o Igrama može naučiti dovoljno u samo jednoj sezoni a možda i nikada s obzirom na to da su nepresušno vrelo informacija - a niti o samome sebi. Učenje o Igrama moglo bi potrajati cijeli jedan životni vijek jer zaista govorimo o tolikome kulturološkom, povijesnom, društvenom bogatstvu. Ono što sam u prvom redu naučila o sebi jest, da mi je tijekom samog trajanja Festivala bilo mnogo više stalo do umjetnika i njihovih izvedbi no što sam to u početku mogla pretpostaviti. Bilo mi je izuzetno stalo do svakog programa, do svakog glazbenika ili glumca, do ‘milijun’ pitanja osjeća li se dovoljno dobro kako bi u datom trenutku mogla/mogao dati najbolje od sebe do toga da sam (ponekad jedva) disala s njima u svakoj izvedbi. Znala sam da ću kao izvedbeni umjetnik imati osjećaja i podrške i sućuti za kolege, ali nisam znala da će to biti u tolikoj mjeri. Također, sve do ovog ljeta nisam bila u potpunosti osvijestila koliko volim Grad, koliko sam duboko zaljubljena u svaku vizuru i u svaki kamen i koliko, ovisno o dobu dana, svjetlosti, načinu na koji zalazi sunce iste vizure i prizori svakim danom postaju novi, poznati a opet nikad viđeni tim očima i koliku magiju odašilju.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!