NEMA KRITERIJA KOJI BI MOGLI ODREDITI ŠTO JE LIJEPO, A ŠTO RUŽNO
Kako ste se odlučili za scenografiju?
Bilo je to posve slučajno. U srednjoj školi smo se bavili sviranjem, imali smo razredni bend u kojem je bio i Ivica Kunčević. I on i ja smo voljeli crtanje i slikanje, željeli smo upisati arhitekturu. Pošli smo u Zagreb na prijemni. Ja sam položio prijemni, Kunčević nije pa je upisao književnost na Filozofskom te naknadno prešao na Akademiju na studij režije. Nakon prva dva semestra shvatio sam da arhitektura nema veze s umjetnošću kako sam je ja zamišljao, previše je tu bilo matematike što se meni nije svidjelo te sam nakon prve godine odlučio poći studirati unutarnju arhitekturu, interijer na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu. Tad sam prvi put došao u doticaj sa studijem scenografije. Shvatio sam da je to najbliže onom kako sam svojevremeno zamišljao arhitekturu – oblikovanje prostora.
Kakvi su Vaši scenografski počeci?
Nakon prve profesionalne scenografije (Ivo Vojnović – Prolog nenapisane drame) Kunčević i ja surađivali smo na nekih četiri do pet predstava. Meni jedna od najdražih scenografija i kostimografija bila je za predstavu „Govori mi o Augusti“ Luka Paljetka. Kada je Kunčević pošao u Zagreb neko vrijeme bio sam „na ledu“ zbog tadašnjeg scenografa Kazališta Marina Držića Zvonka Šulera. Kada je Marin Carić diplomirao režiju, došao je s ekipom mladih glumaca u Split i zvao mene kao scenografa. Godinama smo surađivali. Krenulo je.
Kako se nosite s taštinama u teatru?
Teško. Anatolij Kudrjavcev, koji me inače cijenio i koji bi većinom pisao negativne kritike, pisao je katkada i o mojim scenografijama negativno. Kad bi napisao negativno onda bi ta kritika moje scenografije počela ovako: „I mladi, talentirani, odlični scenograf Marin Gozze iznenađujuće je lošu scenografiju napravio…“ Jedan sam od scenografa s kojima neki režiseri ne vole raditi zato što kad radim scenografiju, radim iz dramaturgije teksta. Imam koncept i ako se taj koncept slaže s redateljskim onda je to odličan rezultat, ako se ne slaže onda smo u kreativnom sukobu. Marin Carić i ja bismo uvijek našli rješenje, dok režiseri s kojima sam radio moju bi ideju odbacili iz taštine, pod izgovorom: „Neće on meni režirati!“ Pitali su me zašto ne režiram?! Vjerojatno bih mogao, ali nemam živaca ulaziti u sukobe s taštinama većine glumaca. Kad režirate, izravno ste u kontaktu s glumcima, a kao scenograf ipak niste.
Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!