Posljednji predstavnici Bukovčeve loze, slikarove kćeri Ivanka i Marija, vratile su se iz Praga u Cavtat, gdje žive u jednoj staroj kamenoj kući na početku jedne od gotovo istih ulica, koja povezuje obalu naljepše boje zalutalog mora. Ta kuća je, ustvari, po djelima jedna velika galerija. Svuda po njenim zidovima vise slike Bukovčeve. Divna platna ovog čuvenog slikara, slike njegove i njegovih kćeri Ivanke i Jelice i Jeličine kćerke, koja je na majku i po imenu i po opredjeljenju. Ove dvije Jelice, majka i kći leže u Cavtatskom groblju kraj oca, odnosno djeda.
Ivanka Bukovac-Javorski još uvijek vitalna žena, čuva sada uspomenu na tri slikarske generacije porodice Bukovac. Posjetili smo je u njenoj kući gdje živi sa sestrom Marijom, na čijem spratu ima atelier u kom i provodi najviše vremena. Njeno sjećanje na oca, sestru Jelicu i njenu rano preminulu kćer vrlo je svježe.
- Cijeli život otac je proveo radeći i napravio je ogromni broj slika, od kojih je većina rasuta po galerijama i privatnim zbirkama širom svijeta. Mi smo iz Praga donijeli preko četrdeset očevih slika u ulju i izvjestan broj crteža. Prema očevom mišljenju njegov najbolji rad je kompozicija na plafonu Teatra „Marin Držić“. Mada je još u djetinjstvu pokazivao veliku sklonost za slikarstvo, moglo bi se reći da je mog oca kao budućeg slikara otkrio jedan Holanđanin u Kaliforniji gdje je otac radio u kafani jednog Dalmatinca. U slobodnom vremenu on je pravio slike i crteže i jednog dana zamolio gazdu da na kafanski zid objesi jednu svoju sliku. Holanđanin o kome je riječ bio je čest gost ove kafane i iznenadio se kada je doznao da je mladić iz Cavtata autor obješene slike, koji mu je kasnije i materijalno pomagao i podstrekavao ga da slika. Poslije toga, 1876. godine, otac se vraća u Cavtat odakle po nagovoru i uz podršku Meda Pucića godinu dana kasnije odlazi u Pariz. S radom „Ruka“ biva odmah primljen u parišku Akademiju, gdje postaje i učenik u klasi profesora Canabela, najistaknutijeg predstavnika Pariškog akademizma. U Parizu je proveo punih 17 godina gdje je već stekao ugled evropskog slikara.
Djelujući po povratku iz Pariza u Zagrebu Vlaho Bukovac postaje osnivač i najistaknutiji predstavnika suvremenog hrvatskog slikarstva. Kao veliki majstor portreta on dobiva pozive sa srpskog i crnogorskog dvora, kao i mnogih u to vrijeme uglednih aristokratskih porodica iz zemlje i inozemstva.
Ivanka nam pokazuje predmete iz očevog ateliera: stari perzijski ćilim, veliko ogledalo iz slikarove „Pariške epohe“, orijentalni stolić s poznate Bukovčeve slike „Bijela robinja“, japanska vazna optočena zlatom…
Ivanka i sestra joj Jelica učile su zanat kod oca na Akademiji u Pragu, i obje su zastupljene u Čehoslovačkim likovnim enciklopedijama. Poput oca Jelica je bila pravi majstor portreta, dok su enterijeri i praški motivi najveća Ivankina preokupacija. Jelica Bukovac - mlađa, bavila se opet mrtvim prirodama.
- Najljepši dio života provele smo s ocem u Pragu, gdje je on ostao punih dvadeset godina, sve do smrti. Bilo je to vrijeme divne porodične idile, jer je otac nas djecu neobično mnogo volio. Ustvari, porodica i slikarstvo bili su njegova jedina preokupacija. U to vrijeme bio je već slavan, ali je do kraja života ostao veoma jednostavan, nekonvencionalan i pristupačan čovjeku. Međutim, stalno ga je progonila nostalgija za rodnim Cavtatom, kojeg nikako nije mogao da zaboravi. Često nam je govorio: „Što je Pariz prema Cavtatu!“ Na žalost nije stigao da za života ispuni želju i da se vrati ovamo. Naša kuća postala je u izvjesnom smislu galerija - nastavlja kći slavnog slikara. Prirodno je, međutim, da ona nije dostupna onima koji bi željeli da vide ove slike, ipak, nadam se da će one već ovog ljeta ugledati svjetlo dana, bar za kratko vrijeme na jednom mnogo prikladnijem mjestu. Naime, direktor Umjetničke galerije u Dubrovniku prof. Tomislav Šuljak obećao je da će se ovoga ljeta u Galeriji prirediti izložba pod nazivom „Tri generacije Bukovčevih“. Ž. Rašević