U trećem tjednu obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika, povjesničarka književnosti Katja Bakija, 10. ožujka u Saloči od zrcala, održala je predavanje o dubrovačkim prilikama tijekom Narodnog preporoda i doprinosu dubrovačke književnosti i jezika na standardizaciju hrvatskoga jezika.
- U 19. stoljeću, mi u Dubrovniku pratimo doba sutona, kako bi to lijepo Ivo Vojnović rekao, doba sumraka slobode, odnosno za Dubrovnik, za Dubrovčane, a posebice za predstavnike vlastele jer je Dubrovnik poput Venecije bio aristokratska republika, nastupilo je puno drugačije doba, u kojem su se posebice dubrovačka vlast i vlastela, morali snaći u puno težim društvenim, političkim i kulturnim prilikama. - izjavila je Bakija na početku predavanja.
Dubrovačko 19. stoljeće razdoblje je nove epohe gdje se grad zbog Napoleonove okupacije morao prilagoditi na novonastalu situaciju pod habsburškim utjecajem. Politička situacija nepovoljno je utjecala na gospodarstvo Dubrovnika, smanjila se trgovačka pomorska flota - što se odrazilo na kulturni i književni život Grada. Dolazi do propadanja vlastele, a u drugoj polovici 19. stoljeća najznamenitije plemićke obitelji su nestajale.
Iako se njegovala konvencionalnost i tradicija u sadržaju i formi, ipak su u tom razdoblju postojali književnici koji su povezali dubrovačku književnost i tradiciju s preporodnim idejama. U prva tri desetljeća pod habsburškim utjecajem, u cijeloj Dalmaciji tiskano je samo 67 djela na hrvatskom jeziku i to uglavnom molitvenici i crkvene okružnice. Tijekom razdoblja trilingvizma, djelovale su i skupine intelektualaca koji su pisali na latinskom i talijanskom jeziku, ali i na hrvatskom jeziku. Autori koji su pisali na latinskom su Đuro Hidža, Đuro Ferić, Urban Appendini, a na talijanskom su stvarali Baro Bettera, Ivan Bizzaro i Luko Stulli. Književnici koji su pisali na hrvatskom jeziku bili su Đuro Ferić, Marko Bruerević, Marin Zlatarić, braća Josip i Jakov Betondić.
Antun Kaznačić i Pjerko Bona se posebno ističu u tom razdoblju s obzirom da je Bona autor poznate komedije Kate Sukurica (Kate Kapuralica) koja se smatra najzrelijim djelom iz tog razdoblja. Neujednačenost pravopisa i grafije jedni su od elemenata koji su predstavljali veliki problem u razvoju književnosti na hrvatskom jeziku na području Dalmacije i Dubrovnika. U tom periodu Dubrovnik su posjetili Franjo Rački, Ivan Kukuljević Sakcinski i vođa pokreta, Ljudevit Gaj koji su pisali o svojim dojmovima. Ilirci su u djelu Ivana Gundulića pronašli utemeljenje za dubrovačku orijentaciju ilirskih preporoditelja. Svečani zastor Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu prikazuje ilirski preporod s Gundulićem, hrvatskim reformatorima i tadašnjim najznačajnijim hrvatskim glumcima.
U Dubrovniku se javlja velika težnja ka stvaranju novina, jer se tako moglo najbolje djelovati i promicati nove ideje.
- To razdoblje jezične integracije, je rezultiralo tim skromnim počecima, i ako sagledamo sve okolnosti u kojima je trajao časopis, godišnjak, koji je imao vrlo simboličan naslov: Dubrovnik, cviet narodnog knjižtva, odnosno književstva. Zato što je doista postojala svijest i u Dubrovniku, dakle i u ostalim dijelovima tada Dalmacije i u Zagrebu, o Dubrovniku kao cvijetu hrvatske književnosti. Onda možemo reći da je i po količini i vrijednosti objavljenih priloga i broju suradnika, da su ovi predstavnici i ove tiskovine uspjeli održati kontinuitet hrvatske književnosti, izgraditi odnos prema dubrovačkoj kulturnoj baštini, probuditi, što je jako važno, svijest o vrijednostima i mogućnostima narodnog jezika i stvaranju i pisanju na narodnom jeziku, te omogućiti nastup nekim novim mladim književnicima, i javnim kulturnim djelatnicima. - zaključila je Bakija.