Iako priznaje da izbjegava medije, dubrovačku umjetničku scenu Josip Ivanović nimalo ne izbjegava. Ako ne izlaže u Dubrovniku, onda to čini izvan Dubrovnika, a i kad uopće ne izlaže, djelićem svog umjetničkog rada uljepšava gotovo svaki dubrovački dom jer su stvarno rijetki oni koji nemaju doma barem kip njegova prepoznatljivog parca. No, Ivanović se opet vratio svojim 'autićima', a autiće će vratiti pred oči dubrovačke publike. Tako je 18. svibnja s početkom u 19 sati u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik otvorenje njegove izložbe "Autići, 2012. - 2022.". Kustosica izložbe je Andrea Batinić Ivanković, a umjetnik se ipak izložio sedmoj sili pa otkrio više o samoj izložbi, svom stvaralaštvu i neka svoja razmišljanjima.
OSNOVNA LJUDSKA POBUDA
Kako je krenuo Vaš put u umjetnost?
Jednostavno, crtanje mi je uvijek išlo, još u osnovnoj školi. Tu sam se nekako snalazio i bio zadovoljan s time. Poslije se to prelilo i u srednju umjetničku školu, tamo sam, začudo, na prijemnom bio najbolji i upisao srednju primijenjenu, odsjek kiparstva, tako sam počeo. Nakon toga sam u Sarajevu upisao Akademiju, isto kiparstvo, a potom sam radio u Dubrovniku, došao je rat, sve smo to preživjeli i postao sam samostalni umjetnik.
Išlo Vam je crtanje, ali ipak ste izabrali kiparstvo?
Da, mislim da sam nekad bio dobar crtač. Tragovi toga bi se mogli naći i danas kad bi se išlo tražiti... Ali, uz kiparstvo mi je boja uvijek bila nekako imanentna. Kad pogledamo moje skulpture zadnjih tridesetak godina, sve su imale boju. Dakle, boja je postojana i nije 'otkriće' u procesu rada.
Koristili ste razne materijale i kombinirali ih?
Točno, to je zapravo radoznalost umjetnika: suočavati se uvijek s novim 'problemima', izazovima, otkrivanjima, bez obzira što je svijet odavno otkriven. Ali, u tom mikrosvijetu otkrivanje postaje radost, a time i taj svijet itekako zanimljiv.
Od čega ste najprije krenuli?
Na početku je to bio žad. On ima neku svoju boju, neki unutarnji svijet, poluprozirnost, dnevni, noćni 'život'... Naravno, to malo tko sebi može priuštiti, u to su doba otkrili poliestersku smolu i počeo sam time eksperimentirati, ali i s drobljenim staklom, to je zapravo 'oponent' toj smoli koja ima svoj 'život'. Smola i staklo se tu uvijek 'sukobljavaju' i u fizičkom smislu 'smetaju' jedno drugom...
U šali bi se reklo - suprotnosti se privlače! Dakle, išli ste ih spojiti?
Uz određenu muku i rad. Mene je to godinama zadovoljavalo, posebno kad vidim neki stari rad otprije 5,6 ili 10 godina. Znao sam se iznenaditi kako on fino funkcionira u prostoru, kako stoji, kako 'zvoni' i svijetli. Naravno, znao sam se i razočarati u nekim stvarima. Ali, to svjetlo nikad nije bilo dosadno.
Kako umjetniku padne na pamet uzeti materijale poput drobljenog stakla?
Ne znam. Mislim da je stvar u radoznalosti individualca, ali i svih nas. Svašta nama pada napamet, ali netko ideju načne pa je proba ostvariti, razraditi, a netko samo promisli o nečemu. Zapravo, naša osnovna, ljudska pobuda je kreativnost.
Dakle, htjeli ste ostati u kontaktu s bojama, ali i svojim skulpturama 'udahnuti' svjetlost?
Da, one su imale neki svoj individualni 'život'. Danju, tijekom popodneva u suncu su 'isijavale', prikupljale svjetlost, a navečer bi, baš poput nas, pošle 'spati'. (smijeh)
Donedavno je u Galeriji Dulčić Masle Pulitika bila otvorena izložba "Između realnog i nadrealnog" na kojoj su se mogla vidjeti i neka Vaša djela. Tema je tijelo, ono Vas je dosta privlačilo?
Jest, dok sam bio mlad. To je dato svima nama, kao mlad koristiš to bogatstvo, a vremenom, kako stariš, nekako sve skupa počne hlapiti.
Jeste li u tim tijelima tražili nešto?
Jesam, govorili smo prije da su ona nosila neko svjetlo. Zapravo, ljudsko tijelo je u startu samo početak, to je forma na koju se umjetnik 'nasloni', proba je reducirati, pojednostaviti, oblikovati prema nekom svom vizualnom prosedeu i iz toga se nesvjesno krene u neka nova otkrića.
Radeći skulpture, dali ste jednu svojstvenu interpretaciju parca?
To se dogodilo slučajno, zaista. Napravio sam jednoga, dva, tri i onda je to krenulo. Od prvog trena sam ga osjetio 'svojim' i evo, godinama ga radim. Sa svakim ili gotovo sa svakim novim sam sretan, jednostavno me ispuni.
Kako se Vaši parci mijenjaju?
U neko doba sam to razvijao, staklenu formu sam nadograđivao brončanim komadima. Dodao sam boje, zlato... Boja se nikad nije mogla zaobići.
LAKŠI PUT
Atelje Vam je u Kuni?
Napravio sam mali atelje, a mi umjetnici smo vazda 'na repu', financijskom i svakakvom... Ako želim nešto raditi, moram sjesti u auto i napraviti točno 100 kilometara u jednom smjeru, ali mi nije žao jer je Pelješac sam po sebi fantastičan. Tih uru i pol prođe brzo i onda ostanem dva-tri, pet, šest, sedam, osam, deset dana... Ovisno kako me nešto 'povuče'.
Na koji način radite?
Slika traži pažnju, ona nekad može biti gotova u hipu, ali uglavnom traži odmor. Na neke slike sam se vraćao i nakon mjesec dana – i to zbog deset minuta posla. Ona nije mogla zaživjeti bez tih deset minuta nakon mjesec dana. Jednostavno, znaš da tu treba napraviti promjenu, ali ne možeš je otkriti.
Tražite li kao kipar to 'savršenstvo oblika', što Vam je cilj?
Sama osoba prolazi kroz neke transformacije. S vremenom sam se umorio. I Berber je jedanput spomenuo kako je cijeli život radio konje, to su u mladosti bili fantastični konji u snazi, ali je rekao kako su ti konji počeli 'stariti' s njim. I istina je, jer je u neka doba počeo raditi one islužene, umorne konje, bez energije, emocije, ljepote... Uglavnom, ja sam se od tog silnog brušenja umorio i u nekom trenutku probao sam naći lakši put. No, lakši put ne postoji. Imao sam puno tih zadaća s kojekakvim skicama i nekim upisanim idejama. Jedanput sam našao te autiće, pomislio sam: "Taman fino, sad ću se jedno ljeto odmoriti od skulpture pa ću raditi grafiku" jer sam imao presu, to mi je onako lijepo, maksimalno je individualno...
A i grafika izumire kao medij.
Da, jako malo umjetnika to zna raditi. I kiparstvo i grafika je skup raznoraznih znanja o zanatima, a kako mi 'grabimo' kako 'grabimo', malo koga je više briga za takvo nešto jer ni u umjetnosti više nije bitno kako nešto napraviti, važno je pokazati tu ideju. Dakle, debelo 'gazimo' u površnost.
Da se vratimo na autiće?
Dakle, sjetio sam se studentskih dana, grafike, imao sam presu koja je 'čamila' 20 godina 'tamo negdje', nije je nitko taknuo i počeo sam crtati te jednostavne kvadratne oblike, malo su sličili na autiće, dodao sam rote i to me povuklo, jedno cijelo ljeto sam trčao u atelje i radio skicu, ploču, štampao sam to. Jako je zanimljivo i tako je nastala izložba "Autići" u dubokom tisku. Malo sam to i dorađivao i to mi je bilo super.
Što Vam znači to uzastopno ponavljanje autića?
Mi živimo u svijetu koji je uvijek iznova isti, svaki dan je isti, svaki oblik je vrlo sličan... U biti, autiće sam počeo raditi kad sam skužio da prijatelje poznam po onome što voze. Vidiš nekoga, vidiš neko auto i znaš da je to Đuro, to je Pero, to je ovaj ili onaj... Auti su postali naše drugo lice. Sjetimo se mladosti, tu je bilo deset Fića, dva Taunusa ili Princea... A danas svaka obitelj, svaka odrasla osoba gotovo sigurno ima auto. Dva su 'norma'.
To je posebno zanimljivo vis à vis Dubrovnika gdje je parking cijenjen više nego bilo što...
Posebno zadnjih godina. Ali, to je i u cijelom svijetu tako. Automobili su postali neka naša nova stvarnost. Migracije, transporti, egzistencija, ratovi – sve nam je vezano za četiri kotača.
Naglašavate i tu unificiranost, svi smo postali isti?
Tako je. I svi trčimo za nekom našom srećom, kakva god ona bila: prema godišnjem odmoru, egzistenciji, boljem životu, bježimo od nesreće, kazina, ali cijeli svijet je takav i pritom zapravo malo shvaćamo koliko štete radimo. Jednostavno nas je puno, previše, loše smo organizirani i upropaštavamo i planet i sami sebe.
Tu se ogledava ekološki apel Vaših slika?
Da, ali zaludu je to sve skupa, mislim da smo mi prešli Rubikon u svemu.
Vaše platno je skoro prezasićeno limenim ljubimcima?
Nemaju ti moji autići veze sa stvarnošću autića. Autići – to je zapravo radni naziv koji je bio pomalo smiješan.
Zašto ste se odlučili za umanjenicu?
Zapravo, sve je krenulo u dječjem dobu - od igračke. Zato su autići. Jako smo vezani za taj objekat, puno više nego što bi trebalo.
Kamo nas vodi ta 'vožnja'?
Mislim da je to jedan beskrajni krug vrtnje koji je samoodređen našim postojanjem.
A što kažete na materijalizam?
Svi smo debelo 'umočeni'! (smijeh)
Tu je i auto kao statusni simbol.
Jest, to mu je najnevinija karakteristika, to je 'dječja priča'. Iza toga su mnoge groze.
Godine 2014. ste prvi put izložili "Autiće"...
U Dubrovniku u Galeriji Sebastian, u Zagrebu u Galeriji Miroslav Kraljević i u Mostaru u Galeriji Aluminij.
I sad se opet vraćate "Autićima", izlažete ih u Umjetničkoj galeriji?
Prošlo je točno deset godina otkako sam to počeo raditi. 2014. su bile grafike, to je meni u tom trenutku bilo super, bila je to jednostavna i očišćena forma, ali nije mi 'đavao dao mira' pa sam to sve htio napraviti s bojom, akrilom... Nevjerojatno je kako ti život kao život 'iscuri' pa se godinama baviš nečim, uđeš u neku nišu i nešto razrađuješ: formu, neki ciklus... Tijekom tog procesa se naravno možeš izgubiti, u nekim se segmentima mogu otvoriti i pojedini izlazi za nastavak koji je to može povesti u nešto drugo, na neki drugi način u tom razvoju, a može te uhvatiti i rutina, a kad umjetnika uhiti rutina onda si passé, to je već gotovo. Cijelo vrijeme se radi o tom nekom individualnom promišljanju, o toj radoznalosti koja te vodi u otkrivanju i razvoju pojedinih točaka slike a koja mnogima nije važna i ne mora biti. Tu se nekako ili zabaviš, ali se lako i izgubiš.
Jeste se Vi više zabavili?
Jesam, sad me to vuče, vjerojatno bih još deset godina to mogao raditi.
Što vas je potaklo da sad kažete stop, jeste li došli do granice tog 'otkrivanja'?
Nisam, ali jesam do granice određenog stila. Spomenuo sam izlaze kojih ima više, ali taj promet, ta gungula, ta živost i taj urbani pejzaž koji jest maksimalno apstrahiran, još uvijek je to naš pejzaž i naša stvarnost. Sad sam počeo raditi s nekim tapitićima, s nekim drugim materijalima na neke druge načine, a na izložbi ću pokazati i grafike koje predstavljaju taj početak i jednu ili dvije stvari koje su nastavak tog ciklusa.
Jeste li zadovoljni onim do čega ste došli razrađujući kroz dekadu tu temu?
Jesam, nakupilo se tog materijala. Ovdje u Dubrovniku je taj prostor mali, ne mogu sve pokazati, možda će u Mostaru biti desetak više komada. Ovdje će biti nekih 25 slika i 15 autića.
Neki autići koje ćete izložiti nastali su 3D printerom, kako ste došli do toga?
Ključna riječ je radoznalost. To su samo autići koji su skinuti sa slike, fotografije i onda je ona napravljena u 3D i printana. Meni je to jako zanimljivo jer tehnologija u neka doba umjetnika može potpuno isključiti u tom stvaralačkom dijelu. To se odavno radi pomoću umjetne inteligencije: ako imate te programe, prati vam vaš radi i sugerira nove verzije novog rada. Dakle, 'ubija' našu kreativnost, kao što to rade autići zadnjih godina. Sjetite se telefona, koliko ste brojeva telefona znali napamet u mladosti?! Ja sam ih znao pedesetak, a danas broja ne mogu zapamtiti jer nas je preuzela tehnologija. Dakle, od jedne fotografije napravit ćete 3D print i taj 3D print će opet ići u kompjutore i stroj će vam napraviti fantastičnu skulpturu. Ljudi postaju sami sebi u malo čemu potrebni.
Zašto onda 3D printer ako se kao umjetnik osjećate suvišnim?
Ne, 3D printer je samo jedan od mogućih izraza. To se veže na ovisnost o tehnologiji, na neko naše trenutno tehnološko ludilo.
I što nakon "Autića"?
A nakon "Autića" opet "Autići". Imam to 'prokletstvo' da se godinu, dvije, tri pripremam... Dakle, nešto mi padne napamet i onda se pripremam. Prije pet godina sam za skulpture, za autiće počeo koristiti te neke tapitiće: bit će takva dva djela prezentirana na izložbi u Umjetničkoj galeriji. Imam želju nastaviti u tom smjeru, što će se tu dogoditi, ne znam. Želim kombinirati nove tehnike, nove materijale. Izvrsno je dok čovjeka vodi radoznalost.
Niste došli do granice radoznalosti?
Ne, Bože sačuvaj! Nekako bi umjetniku trebalo imanentno biti da je radoznao, da je dječački orijentiran, bez kalkulacije... Mislim da je u životu najteže oduprijeti se kalkulaciji jer ona donosi to materijalno bez čega mi posebno ne možemo.
Što vas kao umjetnika okupira?
Ima još dosta slika koje nisam napravio. Sve što radim, sad zapravo radim za sebe, nakon godina i godina odrastanja, nakon što su djeca velika i nakon što napokon mogu svoj put osmisliti nanovo.
Lani ste u knjižnici izlagali s Vašim kolegom Josipom Škerljom, u kakvim ste odnosima s drugim umjetnicima, družite li se?
Ne previše. Škerlj je divan, znam ga '100 godina' i uvijek smo bili dobri. Jednom godišnje pođem na koloniju, osjetim potrebu poći, posebno na ovu mostarsku koja traje gotovo tjedan dana. Bude Škerlj tamo i nekoliko ljudi iz grada i lijepo se družimo. S umjetnicima si 'svoj na svome', ljudi se razumiju i uglavnom su to priče i razgovori o tome što se trenutno radi.
FANTASTIČAN GRAD
Spomenuli ste površnost, je li dubrovačka likovna scena zašla u površnost?
Ne nalazim da sam kompetentan govoriti o dubrovačkoj likovnoj sceni. Sve je to nekako individualno i treba podržati sve moguće načine razmišljanja.
Je li došlo do zamora ideja?
Grad tone, grad koji je uvijek na neki način bio centar svijeta, centar Mediterana, tone u provinciju, ali mi smo tu krivi, nitko nam nije kriv. Mi i naše ideje o tome kako bi nešto trebalo biti, izgledati, govoriti i tako dalje...
Vaš kip svetog Vlaha nalazi se u pothodniku Ilijine glavice, mislite li da bi trebalo biti više djela dubrovačkih umjetnika na javnim mjestima?
Ne znam, Republika je to fino uredila. Na kraju krajeva, skulptura je postala rudiment prošlosti. Sjećam se kao mladić kad sam upisao srednju školu, kao kipar ručavaš s predsjednicima jer je to tako bilo, važna si osoba, a danas smo mi negdje 'na repu repova'. Kultura općenito. Sve je to jako, jako uslojeno i izmiješano.
Onda će vam netko reći da se toliko sredstava izdvaja za kulturu?
Molim?! A gdje to ide?!
Jako je malo kipara u Dubrovniku.
Tako je uvijek bilo, od cijele generacije ako bi jedan slikar ili kipar isplutao, to je bio napredak. A kipari i slikari, kome su oni potrebni?! Napraviš nešto za što ti osobno misliš da je lijepo, zgodno, nešto što nema veze ni sa čim, što čak nije ni upotrebni predmet u ovom kolopletu brzina. Ne treba to nikome! Ne razmišljam 'crno', ali to je stvarnost.
Niste pesimist?
Nisam, nisam nikad bio. No, uhvatio sam se mučne teme na jedan mimikrijski radoznao i veseo način.
Tko je vas umjetnike gurnuo na rep, koga smatrate odgovornim za to?
Nikoga, nas same. Jedino mi možemo nešto promijeniti.
Kako gledate na udruge poput Dubrovačke udruge likovnih umjetnika (DULU) ili Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik?
Ne znam baš. Da bih bio miran, godinama sam se maknuo u stranu i ne znam kako to funkcionira. Znam da imam problema, kako ih riješiti, to ne znam. Jer, ljudi se bore, pokušavaju... Što će ispasti, tko to zna! Svi smo odgovorni za svoje sudbine, svoje načine, pokušaje i za svoj život.
Jesmo li prepasivni?
Pa i nismo, možda nas to nisu naučili u školi. Tamo imaš neku tehnologiju i kreativnost, ali nitko nas nije naučio i istrenirao u socijalnim kontaktima, u biznisu, a sve je to na kraju krajeva biznis.
Je li vam korona bila dodatni impuls za rad?
Nije, usporila me je. Krenuo sam u Europu. Čak sam neke radove slao u Španjolsku, imao sam dogovore za Berlin... No, došla je korona i sve je moje napore pomela odnosno odgodila za neko drugo vrijeme.
Jesmo li išta naučili nakon korone?
Nismo ništa naučili niti ćemo išta naučiti. Uvijek se treći dan 'zavalja' na onaj stari, isti način.
U Gradu nema ni izložbenih prostora.
Kome treba više što?! Ne trebamo mi izmišljati toplu vodu. Ovo je fantastičan grad, on je zapravo jedan kvart Venecije, dovoljno je tamo poći i vidjeti kako stvari stoje i preslikati što oni rade. To je naša jedina budućnost. Dakle, imamo Ljetne igre koje su fantastične, likovnost koja je gotovo zamrla, a mogli bismo dovoditi suvremene top umjetnike iz cijeloga svijeta ovdje i živjeti u tom smjeru. Uvijek su postojale te 'bakljice' radoznalosti u Gradu, a trenutno je to Narodna knjižnica Grad, pa Dom Marina Držića...
Nedavno je bila kiparska izložba Josipa Ivešića u Sponzi.
Mlad je to autor koji ima budućnost, ali ta je izložba trebala biti u velikom prostoru. Treba pokazati mladost i treba dati mladosti šansu da progovori. Nije baš da im se to daje...
Zna li dubrovačka publika cijeniti kvalitetnu umjetnost?
Zna, ali mislim da se od toga i straši. Jasno je kao dan, vidi se zadnjih trideset godina. Svijet se općenito straši novitati.