StoryEditorOCM
KulturaVITALNI 82-GODIŠNJAK

Ivo Antunović nadležnima želi predstaviti svoj elaborat sanacije kamenog viteza: ‘Već sam jednom Orlandu popravljao slomljeni nos, a sad ga želim cijelog spasiti!‘

Piše Bruno Lucić
9. ožujka 2022. - 20:09

S puno pozornosti gospar Ivo Antunović prati vijesti o Orlandu te se s još više zabrinutosti pita kakva mu je sudbina. No, da ne bi sve ostalo samo na riječima, odlučio je napraviti elaborat sanacije kamenog viteza. Ovaj vitalni 82-godišnjak ne radi to tek tako, bez ikakvog znanja. Naime, ima iskustva rada na spomenicima kulture, početkom 1950-tih počeo je svoj klesarski put na kojemu se našao i sam Orlando.

Počeo kao dijete

- Godine 1953. nastupio sam u radionu u Gradu ispod Sebastijana kao naučnik, kao šegrt i radio sam do 1956./57. kad sam završio zanat i postao meštar. Bio je tada glavni meštar Pavo Prlj, drugi je bio Nikola Čoić, godinu dana od mene stariji šegrt i ja. Ta radionica radila je sve spomeničke zahvate, recimo, na Velikoj i Maloj Onofrijevoj fontani, ubacivali smo takozvane 'tašele', mijenjali određene profile, fragmente koji su bili oštećeni, kao i na Kneževom dvoru, gore na ulaznom portalu ima par tašela... Radili smo tako Gundulićev spomenik, imao je mali basamenat, podest i onda smo spomenik digli za jedan metar i ubacili smo tri kaskadne plohe da dobijemo visinu, da spomenik dobije veću monumentalnost u prostoru. Mene je koncem druge godine naukovanja zapalo da radim na Orlandovom stupu, gdje je bio slomljen nos. Lijepo sam Orlandu napravio nos, obradio ga. Bilo je neravnina, tako da sam bazu na nosu malo izravnao da bih mogao staviti novi dio nosa, da bi se moglo lakše priljubiti s pernima, mesinganim šipkama koje se buše. Sve se tad ručno radilo, nije bilo nikakvih tehničkih pomagala, samo špice, dlijeta, zubače, bučarde i grašini, a ručna viola je bila za sve – što je god trebalo bušiti – to je bilo jedino. Nos sam uđusto, stavio i opatinao ga, dodao malo patine da dobije 'boju' koja se slaže s ostatkom lica, da se ne vidi da je to 'novonastali' dio, priča gospar Antunović te dodaje:

image
Ivo Antunović (u sredini) i Branka Knežević (desno) na kruništu Beccadellijevog ljetnikovca na Šipanu, početak 70-ih godina prošlog stoljeća
Privatni album

- Nas klesara je bilo tri u gradu: na Boninovu je bio Filičić, bio je stari Colonna, Talijan i on je izučio Vinka Mikelja, Tonka Kuzmana i Asima Hebiba, a bio je i pokojni Ivo Biočina i njegov otac, on je bio zaposlenik u Dupca i radio je sve, recimo pločnik u samostanu Svete Klare i nekadašnji 'Sindikat'. Unutra je sve to radio, a kad bi popodne završio, došao bi nama u radionicu pomagati jer smo radili baš sve spomeničke zahvate. Sjećam se, u crkvi u Mandaljeni smo radili oltar i tabernakul, sve smo novo napravili jer je bomba u ratu sve srušila... Sjećam se koliko je bilo prašine, a ja dijete od 14 godina, prisjeća se početaka gospar Ivo.

- Završio sam zanat i postao meštar, to su bili velike vrijednosti onda, uvažavalo se, ljudi su skidali klobuk kad bi sreli meštra, dodaje sugovornik.

Sjeća se i trenutka osnivanja Društva prijatelja dubrovačke starine 1952., godinu dana prije nego što je počeo raditi kao šegrt.

image
Božo Radić/Cropix

- Lukša Beritić bio je glavni nositelj Društva, a davao je naloge koje spomenike treba sanirati, znao je sve detalje, naučio je latinski proučavajući dokumente u Sponzi, znao je koliko što košta i koliko je utrošeno u izgradnju, objavio je knjigu "Utvrde grada Dubrovnika", obilazio Stonske zidine ili Sokol grad u Konavlima... Na Korčuli su bili Cvito Fisković te Grga Novak s Hvara... Uvijek bi na putu do doma gospar Lukša prošao pored naše radione, živio je iznad Revelina, u ulici kad se ide prema žičari, a mi smo radili po cijeli dan. Nije me meštar puštao da idem u Školu učenika privrede, a ja sam imao već završenih sedam razreda jer je bila sedmoljetka. Trebalo je po cijeli dan raditi. Kad smo radili na 'Eskulapu', na polukapitelu Kneževa dvora uzimali smo odljev, to je bila muka za napraviti, nije bilo kao danas plastika. Trebalo je puno gline, a onda smo to morali prenijeti u gips, to bi išlo u Zagreb za prezentaciju... Bili smo na skeli, a Škola učenika privrede je bila iza Gospe, direktor Cilić je poznavao sve šegrte, pogotovo moje struke jer je to ipak malo značajnija djelatnost. Jedanput je u dvije ure popodne trebalo ići u školu, bili smo na skeli, direktor Cilić prolazi i viče meštru Pavu: "Meštre Pavo, pusti maloga da ide u školu!" Nije me nikad pustio! - priča gospar Antunović nastavljajući:

image
Slijeva: Ives Bogdanović, Antun Medo, Lukša Beritić i Ivo Antunović
Božo Radić/Cropix

- Kasnije sam radio s gosparom Lukšom Beritićem u Kneževom dvoru u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, radio sam kao fotograf. Radio sam svu fotodokumentaciju na svim zahvatima, svim crkvama, arheološkim zahvatima, sve sam to dokumentirao, izrađivao fotografije za elaborate za restauriranje spomenika. Zavod bi napravio elaborate o tome kako će se pojedini spomenici rekonstruirati ili arheološka ispitivanja i zahvati činiti. Uglavnom se moralo to prezentirati svake godine i to bi išlo iz Dvora, iz našeg regionalnog, gradskog Zavoda u splitski koji je bio glavni pa dalje Zagreb te Beograd koji su bili glavni nositelji za sve spomenike, priča gospar Antunović koji pamti da je tada bilo tek dva ili tri fotografa u Gradu, golubovi su tako bili posebna atrakcija.

Nema dovoljno čvrstoće

Sjeća se kako je bilo puno devastacija po spomenicima, pa i poslije ondašnjeg rata.

- U Zagrebu je bilo ljudi s kojima sam bio u kontaktu kad bi dolazili u Dubrovnik, u Dvor u nadzor, a u Zagrebu je glavni bio profesor Milan Prelog, sve je išlo uz njegovo odobrenje, on bi iz Zagreba slao arheološke i restauratorske ekipe. Pokojni Branko Lučić bio je glavni direktor restauratorskog odjela u Zagrebu, s njim smo radili kad je 1971. spomenička baština iz Jugoslavije išla na izložbu u Pariz. Iz Dubrovnika je išlo 13 eksponata, kao na primjer kameni kip svetog Vlaha i parčeve crkve, zlatni kip na oltaru, predromanički križ u crkvi sv. Nikole u Stonu, na Mljetu u Prožuri bio je procesni romanički križ... Sve se to moralo fotografirati da bi moglo ići iz Jugoslavije jer se puno spomeničke baštine kralo, kazuje sugovornik.

Ostala su mu u sjećanju arheološka ispitivanja u zatvoru Kneževa dvora, ali i tadašnjeg rasporeda kancelarija. Radili su tu Dubravka Beritić i dva službenika iz Općine Dubrovnik, Ives Bogdanović i Antun Medo, sjeća se kako je Bogdanović radio katastar, a Medo financije. Nakon što je propala klesarska zadruga u kojoj je radio, kasnije je slučajno našao svoj stari alat. Nije zaboravio da su primjerice bučarda i zubača imali rukohvat od trešnje pa je nastavio raditi doma gdje ima brojne skulpture koje je sam izradio. No, glavna briga mu je trenutno Orlando.

image
Gospar Ivo drži fotografiju iz mladih dana dok je radio kao fotograf Zavoda za zaštitu spomenika kulture
Božo Radić/Cropix

- Orlandov stup je doživio tešku devastaciju, oštećen je ljudskim nemarom. Doživio je napuknuće od ljudske ruke zbog neznanja kako se ophoditi prema kamenoj plastici. Navodno, čuo sam da je bušen od vrha, od kruništa stupa do dna te da je ubačen rostfrajni stup, ne znam kojeg profila. To nijedan kamen ne može podnijeti! Bandijera na stupu će se zbog udara vjetra gibati lijevo-desno, automatski će se rastvoriti cijeli spomenik! Spomenik je sada rascijepljen. Orlandov stup u figuri obrade kamena ubran je u kavi Vrnik, vapneničkog je sastava zrnaca. U nedostatku zajedničke kristalizacije nema dovoljno čvrstoće da podnese jake udare sile naprezanja, rastezanja, ne trpi ih, mek je i olako se obrađuje. Recimo, mramor ima više kristala nego kamen, pogotovo rimski mramor Carrara koji ima 100 posto kristala, fina zrnca kristala, kompaktniji je i vrlo fino se obrađuje. Zato su u antici opstali spomenici rađeni u Carrara mramoru. A postoji i ona plavkasta varijanta s linijama, življa je i s manje kristala, uspoređuje Antunović.

Revno je gospar Ivo opisao sve što bi se trebalo napraviti, čak je skicirao i detalje.

- Orlando je na granici uništenja, a rješenje vidim u zategama. U antičko doba stavljali su zatege i u ono vrijeme su to bili bakreni obruči, ako bi kolonada pukla, onda bi se stavio obruč. Bile su i druge zatege na spomenicima, na Dvoru su to sidra, postojale su takozvane klampfe... Malo je čudno da sva ta željezna masa i šipke, rešetke na Dvoru nisu korodirale, a zašto nisu? Naime, stari su meštri kovali željezo i pravili su alate. Iza hotela Dubrava bila je štamparija a preko puta nje kovačnica, bio je stari Filičić, sin Andro Filičić bio je klesar na Boninovu, jedini u gradu koji nam je pravio dlijeta, špice, zubače, gradine... Svi alati pravljeni su u njegovoj kovačnici, kalilo se u riblje ulje od slanih srđela, a tako i sve rešetke na Dvoru, Sponzi i dandanas nije nijedna zahrđala radi ulja, objašnjava gospar Ivo te nastavlja:

image
Božo Radić/Cropix

Vraćanje 'u život'

- Molim ovlaštene ustanove da ozbiljnije pristupe sanaciji spomenika Orlandovog stupa. Da bismo zadržali njegovu čvrstoću, ugradili bismo 20 zatega od kroma. To su dvije površinske stijenke, in faso i poleđina gdje se stave paralelno jedna prema drugoj i izbuše se rupe, na čelu su prve ploče rostfrajne a s desne i lijeve strane su rupe da bi se mogle provući šipke koje će ići do kraja druge stijenke, ući u drugu rupu paralelno po visini i zatezati. Bit će, po dimenziji tih ploča, visine 50 centimetara, a širinu plohe čela i otraga treba izmjeriti. Deset šipki bi se provuklo i to na kraju svake strane stijenke, ploče na 6,5 centimetara razmaka je svaka šipka provučena i dolazi na stijenku na suprotnu ploču i prolazi kroz rupu. Potom se stavljaju matice i kad se sve šipke postave, a treba ih deset provući, onda se zatežu. To su kromove šipke profila 10 ili 12 milimetara. Kad se to stisne, zvoni. Nema više te sile koja to može razdvojiti. To će biti donja, a gore gornja ploča u kruništu. Trebat će izmjeriti razmak između krunišne ploče zatege i donje ploče, to bi se zateglo i spomenik vratio u život. On više ne može pasti niti se razdvojiti, bilo bi to jedno kompaktno tijelo. To je jedino rješenje. Svi ti elementi su toliko nevidljivi jer bi bila ploča 10 milimetara debljine, rostfrajna je, kromova, a bijela boja će se 'utopiti' u boju kamena, samo će prelaziti sa strane na brid stupa, neka 2 centimetra preko ruba. To će biti dodatni dio, a estetski se čak neće ni vidjeti, pojašnjava Antunović.

image
Antunovićeva fotografija završila je kao motiv na razglednici
Božo Radić/Cropix

Nadležnima bi htio pokazati ono što je pripremio.

- Želim da mi se omogući da izložim i predložim kako da se Orlandov stup vrati 'u život' i da mu se produlji vijek. Ne znam koliko se novaca dosad potrošilo, nisam bio u Gradu 10 godina, vidim, ograde su se stavljale, pa panoi koje su digli, a ostala je samo ograda. Čuo sam i ideju o izradi replike i premještanje stupa u Sponzu, ako bi to učinili, ako bi pokušali prenijeti Orlandov stup, razdrobio bi se jer sam naveo gdje je taj kamen izvađen, kakva je njegova kvaliteta i čvrstoća, to bi ga uništilo. Molim i apeliram da mi dozvole da prezentiram svoj projekt za sanaciju Orlandovog stupa. Ja sam spreman sve predstaviti i branit ću svoj projekt. Ne ustručavam se, oslanjam se na svoje znanje i iskustvo, poručuje Antunović na kraju.

image
Radovi gospara Iva zabilježeni fotografijom
Božo Radić/Cropix
Životni put gospara Iva

Ivo Antunović rođen je 1. travnja 1939. u Sarajevu gdje mu se u to doba zatekao otac, a roditelji su mu inače Velolučani. U Dubrovnik su se vratili već 1940. te je obitelj živjela u Sustjepanu. Godine 1946. otac je napravio kuću u Gružu gdje je gospar Ivo i danas.
- Pošao sam u školu u Gružu, otac je radio na željeznici na Kantafigu, 18 puta je bio udarnik. Sjećam se, nikoga i ničega nije bilo oko nas tada u Gružu, Crveni križ je davao pomoć, bilo je gladi, Amerika je davala pomoć, jaja i mlijeka u prahu, kikiriki, cipele, a familije koje su imale puno djece te udarnici kao što je bio moj otac bili su u višoj kategoriji pa su im davali bonove koje smo zvali 'točkice', kaže gospar Ivo koji se sjeća kako je otac volio ribati, imao je barku.
Sjeća se i kad se gradila magistrala, ali i gradnje brojnih kuća u Gružu, čak je po povratku iz mornarice gdje je bio tri godine, bio građevinski poslovođa u jednom trenutku, znalo je na gradilištu biti i po 60 radnika. Nakon rada u Zavodu, pošao je u Englesku te je čak dobio preporuku za rad u Britanskom muzeju. Vratio se u Dubrovnik gdje i danas živi.

22. studeni 2024 16:37