Dok umjetničko vodstvo Dubrovačkih ljetnih igara oblikuje program najpoznatijeg hrvatskog festivala, ravnateljica ove javne ustanove u kulturi, Ivana Medo Bogdanović na kraju stavlja svoj popis, odgovara za financije, vodi računa o organizaciji i logistici. Pred sam početak 74. festivalske sezone otkrila je više o ovogodišnjem izdanju manifestacije, ali i drugim, običnim gledateljima nevidljivim aspektima i izazovima s kojima se u Festivalskoj kući nose.
Koprodukcije su dobar model
Jeste li zadovoljni financijskom konstrukcijom i programom 74. Igara?
S obzirom na okolnosti i na ovo postpandemijsko vrijeme, iznimno sam zadovoljna pravovremenim zatvaranjem financijske konstrukcije. Naš proračun tako iznosi 1,736 milijuna eura. Uspjeli smo se vratiti na iznose koji su bili prije korone, što je relativno brz oporavak iznad mojih očekivanja. Svi naši dugogodišnji financijeri ostali su uz nas a uspjeli smo ove godine potpisati i tri nove sponzorske suradnje.
Skoro svima je referentna 2019., a Vama ne može biti jer je te godine zbog 70. Igara budžet bio rekordan...
Tako je. Sjećam se kako smo 2019. proračun podigli za skoro milijun eura, komentirala sam da ga takvog moramo zadržati, da se moramo potruditi da se više nikad ne vratimo na manje iznose, ali onda je došla korona! (smijeh) Grad Dubrovnik i Ministarstvo kulture i medija i dalje su naša glavna baza, ali Igre su i ove godine osigurale u planu skoro 40 posto vlastitih sredstava.
Što najviše ‘pojede’ budžet?
Godine 2022. su honorari umjetnika iznosili 48 posto, dakle, polovica ostaje za produkciju, tehniku, vanjske suradnike, marketing, prodaju, smještaj i slične troškove.
No, Igre su znatno uštedjele otvorenjem Studentskog doma?
Točno. Igre su godinama vapile za smještajem koji kvalitetom odgovara rangu hotela od tri do četiri zvjezdice, a da ima pristojne cijene i da je u relativnoj blizini Grada. U Academisu su tako smješteni orkestri, zborovi, baletni ansambl, glumci gostujućih i repriznih predstava, odnosno 80 posto naših umjetnika i suradnika. Dubrovačke ljetne igre imaju naravno potrebe i za luksuznim smještajem koji nam osiguravaju prvenstveno Jadranski luksuzni hoteli kroz sponzorstvo, ali i još poneki dubrovački hoteli. Do izgradnje Academisa, na smještaj je išlo oko 15-20 posto proračuna, a sada pada i ispod 10 posto.
Uštedjelo se i koprodukcijama kojih je ove godine jako puno?
Ove godine imamo čak tri: s Kazalištem Marina Držića za predstavu “Vidi kako Lokrum pere zube”, sa Zagrebačkim kazalištem mladih za predstavu “Na Tri kralja ili kako hoćete” te s Umjetničkom organizacijom Grupa za monodramu “Maske”. Koprodukcije predstavljaju uštedu, dobar su model jer predstava ima život i nakon Igara, ali ne treba uvijek inzistirati na tome jer vlastita produkcija nosi ekskluzivitet, dok koprodukcija nosi određena ograničenja u vidu izbora glumaca, pa i prostora.
Koliko je u produkcijskom smislu moguće dovesti veća glazbena tijela te realizirati operu?
Moguće je naravno ukoliko je to izbor umjetničkog tima. Produkcijski gledano opterećuje jako resurse i ljudstvo, naprosto je skupo i pitanje je opravdanosti troškova. Znamo da se u kulturi ništa ne „isplati“ jer je ulog uvijek veći od zarade, ali treba postojati stanovito opravdanje za takve troškove, primjerice za imidž Grada, za kulturni turizam ili pak ekskluzivitet Igara. Nije slučajno da se zadnjih 20 godina nije radila velika opera na Igrama, osim onih komornih poput „Acisa i Galatee“ na Lovrjencu ili ”Orlanda Furiosa” na Lokrumu. S druge strane, vjerojatno bi predstavljala jedno veliko osvježenje i novost u našem programu.
Što je s gostovanjima velikih glazbenih sastava, odustalo se od gala koncerta dan nakon otvaranja Igara ispred Crkve sv. Vlaha?
Ne bih govorila da se odustalo, promjene takvog tipa su uobičajene u životu jednog sedamdeset godina starog festivala. Ponekad imamo dva takva koncerta, ponekad jedan. Ovisi o odabiru umjetničkog tijela, ali naravno i visini budžeta. Gostovanje Orkestra Državne opere Donje Saske iz Hannovera prije par godina koštalo je oko milijun kuna, a onda je nastupila korona i nije se moglo zbog mjera ni dovoditi velike koncerte a nije bilo ni novaca. Gostovanje Andrása Schiffa u Kneževu dvoru kao najveće ovogodišnje glazbene zvijezde košta oko 40 tisuća eura. Procjena je da je ove godine bolje imati 5 -6 velikih zvijezda u Dvoru, najpoznatiju fado pjevačicu na Revelinu i cijelu nisku hrvatskih umjetnika. Tek smo se oporavili od covida i vjerujem da će u narednom periodu Igre ponovno dovoditi i velika glazbena tijela još i više ukoliko bude financijskih mogućnosti.
Ovih se tjedana dosta raspravlja o buci, kako kao dijete Grada komentirate ove diskusije?
Kao u svemu u životu tako je i ovdje potrebna mjera. Grad ne treba ‘umrijeti’ pa da se nigdje ništa ne čuje niti Grad treba biti noćni klub. Ni domaći ljudi ni stranci zdravog razuma nisu sretni s bubanjem basa i preglasnom glazbom, ali ne trebamo ni očekivati da nema baš nikakve atmosfere. Kad se odvijaju naši programi u Dvoru ili ispred sv. Vlaha, treba se potruditi da publici omogućimo kvalitetu i atmosferu za koncert klasične glazbe i smatram da okolni ugostiteljski objekti moraju izaći ususret svim organizatorima kulturnih događanja na tih par sati.
A ove zabrane kotača na kuferima?
To u praksi ne može zaživjeti i to je opet prelaženje mjere u pokušajima da se omogući bolja kvaliteta života u Gradu. Osobi kojoj smeta da netko vuče kufer u Gradu smetalo bi još puno više stvari da živi izvan grada, na primjer buka od prometa ili prolaznika ili bilo koja druga vanjska atmosfera, tako da se na takve komentare građana ne smije reagirati.
Je li se poboljšao dijalog između Igara i ugostitelja, ima li razumijevanje?
Dijalog nikad nije bio sjajan s pojedincima, ali ni pretjerano problematičan. Pravila se znaju i svi ugostitelji dobiju dopise s točnim danima i satima kad treba stišati glazbu. Često se može vidjeti naše djelatnike zajedno s komunalnim djelatnicima na terenu jer se pravila krše, ali nekako se ipak omoguće uvjeti za publiku. Ponekad je ta borba s pojedincima iscrpljujuća jer smatraju da Igre nisu potrebne ovom gradu i da nitko u Dubrovnik ne dolazi radi nas, misleći pri tome da valjda dolaze u Dubrovnik radi njega i njegove gastro ponude?! Nedostaje skromnosti i pameti ponekad, ali „akomodavamo se“.
Za Gundulićevu poljanu je potrebno više resursa
Kakva je ceremonija Otvaranja Igara bez vatrometa?
Vatrometa će biti. Otvaranje je glazbeno-scenski čin važan Dubrovčanima, a vatromet je kruna tog događaja zbog kojeg generacije Dubrovčana tu večer dolaze u Grad. Malo je tih prigoda kad domaći dolaze u Grad, pogotovo ljeti kad je gužva, kad nema parkinga... Jako sam sretna što je Grad Dubrovnik napravio izuzetak za tu našu dubrovačku noć i kad svi točno znaju kad je i mogu zaštiti svoje ljubimce od izlaganja buci.
Ustanova je prihvatila sugestiju Grada Dubrovnika da radi koprodukciju s KMD-om, a nije prihvaćena sugestija, ‘bačena rukavica’ da se igra na Gundulićevoj poljani. Zar to zaista ovisi o ‘sentimentu’ jedne osobe?
Govorite o izjavi intendantice na tiskovnoj konferenciji pa ne bih željela objašnjavati njene misli. Ja kao netko tko ne bira programe ni prostore mogu samo reći da raditi predstavu na Gundulićevoj poljani nije nemoguće, ali je potrebno dosta više resursa usmjeriti na tu predstavu jer se zbog 7-8 ugostiteljskih objekata tamo probe moraju raditi nakon ponoća do 5-6 sati ujutro. To znači kompletan produkcijski tim koji ne može raditi ništa po danu. Unatoč noćnim probama, većina tih ugostiteljskih objekata bi ipak ostala bez javne površine na minimalno 7 dana koliko bi trajale izvedbe jer je potrebno izgraditi gledalište. Ništa nije nemoguće, ali mislim da je nužno pojasniti što je sve potrebno za predstavu na Gundulićevoj.
Ali, imate podršku Grada Dubrovnika?
Da, i bez nje ne bismo mogli taj prostor ni razmatrati, ali za postavljanje predstave je potrebno puno više od podrške, kako sam vam već i objasnila.
Je li na mjestu pitanje u ugroženoj ambijentalnosti, jesu li ti kultni prostori zauvijek izgubljeni?
Ambijentalnost nije ugrožena ako se 2-3 kultna prostora trenutno ne koriste. U našoj dugoj povijesti zabilježeno je oko stotinjak ambijentalnih pozornica. Kod ambijentalnih predstava, redatelj o glumcu, tekstu i prostoru razmišlja kao o ravnopravnim sudionicima u predstavi, a ne da se nužno opteretimo time da to treba biti Gundulićeva poljana jer je tamo Laurin balkon. Ajmo ga naći negdje drugo, to je ambijentalnost! Pritom uopće fizički ne mora biti balkon! Ljetne igre posebne su upravo zbog toga što nisu teatar na otvorenom, redatelji se inspiriraju Gradom, lokacijama i nalaze nove vizure i unutar postojećih prostora. Nekad promijene tekst, nekad i odustanu – i takve primjere smo imali. Jedan je redatelj sa svojim timom proveo tri dana obilazeći prostore i zatim se zahvalio jer je njemu prostor bio premoćan, a on je tip redatelja koji se više bavi glumcem nego ambijentom.
Je li malo poražavajuće da je posljednja predstava koja je bila na većem gradskom trgu bila „Kafetarija” 2016. odnosno 2017. godine?
Ponavljam, nikad nitko iz ustanove umjetničkom vodstvu nije rekao da se ne može, može se, samo moramo stvoriti uvjete i odrediti prioritete. Recimo, "Mara i Kata" su pod Svetom Marijom i nema boljeg prostora za takvu predstavu! Za umjetničke razloge morat ćete pitati Doru.
Kakva je situacija s pronalaskom radne snage?
Imali smo period prilagodbe i shvaćanja tržišta, otvoreno vam to mogu reći. Dogodilo se da dubrovačka djeca više nisu htjela raditi na poslovima transporta i montaže jer su pronašla bolje plaćene poslove i teško smo se snalazili neku sezonu-dvije. Korona je opet kratkoročno vratila stvari na svoje, ali smo nakon pandemije brzo reagirali i jednostavno naše dnevnice i satnice izjednačili s tržišnim primanjima. Djelatnici u transportu, primjerice, mjesečno mogu zaraditi i do 1.500 eura.
Koliko je zatvaranje Zaklade Caboga utjecalo na budžet i kreiranje programa Igara?
Jako puno s obzirom da je Zaklada Caboga donirala Ljetnim igrama uglavnom između 1 i 1,5 milijuna kuna. Međutim, zahvaljujući Gradu Dubrovniku, Ministarstvu kulture i medija te novim sponzorstvima nadomjestili smo taj iznos za ovu godinu. Zatvaranje Zaklade velik je gubitak za Dubrovnik, ali i za program Igara koji je zadnjih godina zahvaljujući toj donaciji inzistirao na programima za djecu i mlade i takozvanom razvoju publike.
Termin ‘razvoj publike’ izaziva mnoge diskusije u javnosti, neki se pitaju jesu li Igre spale na “Crvenkapicu”. Je li zaista potreban razvoj publike?
Samo zlonamjerni ljudi ostali u nekim davnim vremenima mogu tako nešto komentirati i zgražati se da Dubrovačke ljetne igre rade predstave za djecu. Radi se očito o ljudima koji nigdje ne idu pa ne znaju da danas svi europski festivali rade na razvoju publike i da ne možete dobiti sredstva nijednog europskog fonda ako ne radite na tome. Igre nažalost u svom osnovnom budžetu nemaju prostora za dječje programe ni za programe razvoja publike. Međutim, donacija Zaklade omogućila nam je dovođenje primjerice jedne godine Iva Pogorelića na Igre, ili baleta HNK u glavni program Igara, a onda i cijelu nisku kvalitetnih programa za djecu. Ta će djeca možda doći raditi na Igre, bit će naša glavna publika i smatram da je svakom festivalu koji je ovako duboko inkorporiran u jedan grad, a Ljetne igre to jesu, jako važno raditi s mladima i razvijati publiku. Gubitkom Kaboge, okrenut ćemo se još više EU fondovima da trajno ne izgubimo tu odrednicu na kojoj je naš umjetnički tim inzistirao s punim pravom.
Koliko su Dubrovčani uz Igre?
Osjećam sarkazam u vašem glasu i pogledu (smijeh). Svi oni koji su ‘glasni’ na Facebooku, očito nisu uz Igre a ipak stvaraju neko javno mnijenje. Za mene je to najveća mana društvenih mreža što ne postoji odgovornost za izgovorenu riječ neupućenih ljudi koji se eto baš u sve razumiju. Razumiju se oni i u medicinu, i u školstvo, i u kulturu.... Pratim te neke komentare i znam da se radi o ljudima koji nisu naša publika, nisu upućeni i destruktivni su. Nitko normalan nema ništa protiv kritike ako je dobronamjerna i dolazi od nekoga tko je upoznat s Igrama i prati naš rad. Što znači da Ljetne igre nisu “dubrovačke”?! Nikako to ne mogu shvatiti... Je li zato što je trenutno vodstvo većinom iz Zagreba?! Evo, i u Kazalištu Marina Držića je vodstvo iz Zagreba pa je isto dubrovačko kazalište! Nije mi jasno! Je li Dubrovnik tako veliki grad da uvijek može imati intendanta iz Dubrovnika?! Pa kad smo se pripremali za titulu Europske prijestolnice kulture, mahom su tu radili ljudi kojima krvna zrnca nemaju ništa s Dubrovnikom! Možemo li naše predstave raditi samo s dubrovačkim glumcima?! Kako ćemo kad ih nema dovoljno?! Za jednu predstavu i KMD uzima vanjske glumce, a mi pripremamo ove godine četiri premijere!
Vlastita produkcija i ambijentalnost
Koliko Igre pozivaju dubrovačke glumce, recimo iz KMD-a?
Glumce odabiru i pozivaju redatelji, a ne direktori. Redateljima koji nisu radili u Gradu uvijek preporučimo glumce KMD-a, ponekad ih redatelji pozovu, oni pak nekad prihvate, a nekad i odbiju. Zašto odbiju, treba pitati njih.
Je li se prelazak na euro i sveukupno poskupljenje odrazilo na cijene ulaznica?
Dvije godine smo imali ‘covid-cijene’ koje su bile 50 posto jeftinije nego inače. Tako da nam je jako teško raditi usporedbe, ali ja bih rekla da smo s prosječnom cijenom ostali na istoj razini. Prosječna cijena ulaznice uz popust od 40 posto za domaće je danas jeftinija nego jedan koktel u Dubrovniku, a da ne govorim večeri ili nekom izlasku. Fama o skupim ulaznicama za Igre više nije opravdana, tko želi gledati program može si to priuštiti. Prodaju smo u kući otvorili početkom lipnja i domaći ljudi stalno dolaze i kupuju, poglavito kazališne i baletne izvedbe.
Koliko su opravdana repriziranja svih lanjskih premijera?
Opravdana su sve dok ima interesa publike. Na primjer, repriziranje „Hamleta” iz 2019. bi još uvijek bilo opravdano, ali nemamo toliko logističkih ni financijskih mogućnosti da imamo četiri reprize. Jedne se predstave treba ‘odreći‘ pa se onda kalkulira. Ove godine će i „Ljubovnici”, i „Krvava svadba” i „Čudesna šuma” imati interes, to garantiram. Imao bi i „Hamlet”, toliko je već puta prikazan da bi neki ljudi išli i po drugi put gledati, a išli bi i stranci jer je predstava bila titlovana. Na svakoj izvedbi „Hamleta” 2022. bilo je sigurno 20-30 posto stranaca. Repriziranje jedne predstave košta oko 30 posto jedne premijere. Prodajom ulaznica nekad se može pokriti dosta veliki dio troškova za reprizne izvedbe.
Jesu li opravdane kritike da su Igre proteklih godina malo zapostavile Folklorni ansambl Linđo i Dubrovački simfonijski orkestar kod zastupljenosti u programu?
Mislim da nisu jer ih daju ljudi koji ne poznaju Igre niti su naša publika. Svake godine Orkestar ima barem dva do tri koncerta, Linđo opet nakon korone ima četiri nastupa...
Je li to premalo?
Za domaću publiku sigurno nije jer četiri nastupa Linđa čine kapacitet od 1200 stolica što je sasvim dovoljno da svi zainteresirani Dubrovčani pogledaju njihov nastup na velikoj pozornici.
Ali bi Orkestar trebao imati barem više od dva nastupa na Igrama?
Orkestar je važan dio Igara i zato ima svoje mjesto svake sezone, ali po mom mišljenju ne treba raditi na kvantiteti i razgovarati o broju nastupa već inzistirati da njihovi nastupi na Igrama budu ekskluzivni i sa sjajnim dirigentima i solistima, te da se Orkestru pruže oni uvjeti rada kakve možda nemaju tijekom svog cjelogodišnjeg rada.
Je li previše događanja u Gradu, treba li ljeto biti rezervirano za Igre?
U eri slobodnog tržišta ne može se nikome zabraniti da radi, ali naravno da je suludo da se događaju kolizije, poglavito s ustanovama u kulturi koje rade cijelu godinu. Komercijalna događanja se ne mogu zaustaviti, ali ona ionako često ne ciljaju na našu publiku pa ni to nužno ne predstavlja veliki problem, već nama poticaj da imamo najbolji i najekskluzivniji program.
Koliko je financijski zahtjevno dovesti neke glazbene umjetnike da gostuju radi Dubrovnika i Igara, a ne da im Grad bude tek usputna stanica na turneji?
Mi u Dubrovnik dovodimo umjetnike koje želimo, nevezano jesu li na ljetnoj turneji ili ne, osim ako su umjetnici iz Amerike jer oni ne putuju preko oceana osim ako je turneja. Dakle, našim umjetnicima Grad nije tek usputna stanica, a organiziranje turneja od strane njihovih menadžera je uobičajena praksa funkcioniranja u svijetu glazbe.
Je li dobra praksa da solist najprije nastupa sam, a onda dva-tri dana nakon toga s orkestrom?
To nije česta praksa na Igrama. Ove godine imamo violončelista Nicolasa Altstaedta, zvijezdu koja će, nadam se bez poteškoća privući publiku na dva programski potpuno različita koncerta. On spada u tih naših top pet ove godine i veselimo se njegovim nastupima.
Treba li u programu više paziti na obljetnice, ove je godine stogodišnjica smrti Dore Pejačević, 150. obljetnica rođenja Blagoja Berse i Sergeja Rahmanjinova...
O tome odlučuje umjetničko vodstvo, a za mene osobno važnije su neke druge odrednice poput dovođenja velikih imena, spajanje mladih i iskusnih glazbenika, kreiranje ekskluzivnih programa za Igre, povezivanje domaćih umjetnika sa svjetskim glazbenicima i slično. Sigurno postoje i neke velike obljetnice koje treba obilježiti, ali ne mislim da je to glavna nit vodilja prilikom kreiranja jedne sezone.
Ovo je posljednje festivalsko ljeto aktualnom umjetničkom vodstvu, kako je bilo surađivati s njim s obzirom da je intendantica izjavila kako prvi put nakon 5,5 godina Igre čine ljudi. Dosad to nije bio slučaj?
Možda je to prvi put baš tako istaknula na nekoj konferenciji, ali svi znamo što čini jedan Festival, ili jedan Grad... čine ga ljudi. Dora je vjerojatno malo sentimentalnija danas prema ljudima iz Igara nego na početku mandata, što je normalno. Postignuta je jedna lijepa sinergija i stvorila se dobra radna atmosfera među svima nama i bilo je zadovoljstvo raditi s Dorom i njenim timom. Igre će sigurno nešto izgubiti odlaskom aktualnog vodstva, a dolaskom novog nešto će i dobiti i to je normalno. Četiri, pet ili šest godina mandata je idealno razdoblje za umjetnički osjetiti festival i kreirati program, a nakon toga se čovjek zasiti pa je prirodno ići dalje.
Što mislite koja je najveća zasluga koja će ostati iza aktualnog vodstva?
Smatram da je najveća zasluga što smo imali kvalitetan umjetnički program i u covid vremena kad se mnogi nisu snašli, inzistiranje na razvoju publike, suradnja s mladima i ustrajanje na kvaliteti kao najvažnijoj odrednici Igara.
Kako komentirate novoimenovanu intendanticu Martinu Filjak?
Veselim se novoj i nadam se, ugodnoj suradnji, te očekujem kvalitetan program. Riječ je o umjetnici s uglednom karijerom, poznajem je jer u Dubrovniku dolazi kao umjetnica dugi niz godina, a nastupa i ove godine na Igrama. Veselim se i izboru njezinih pomoćnika koji su važan dio tima.
Spominje se organizacijski preustroj i promjena u podjeli funkcija unutar Igara, koliko je on potreban?
Nisam službeno upoznata s tim tako da to ne mogu komentirati. Trebamo pričekati kraj Igara da vidimo postoje li neke namjere za promjenom i reorganizacijom. Nisam nužno protivnik da se stvari mijenjaju, ali treba vidjeti što je najbolje za Igre i za Grad.
U kuloarima se spominje kako će ubuduće umjesto pomoćnika za dramski program biti ‘selektor’, trebaju li Igre odustati od vlastite produkcije?
Nemam takva saznanja. Smatram naravno da su vlastita produkcija i ambijentalnost naša glavna odrednica i gubitak toga, za mene bi bio gubitak Igara a to nikako ne bih podržavala. Treba, naprotiv, ojačati Festivalski dramski ansambl s najboljim glumcima, dovoditi najbolje redatelje i inzistirati na baštini i svjetskoj literaturi, kao naravno i suvremenim tekstovima, pogotovo onima koji se bave Dubrovnikom, kao što se to i radilo prošlih godina.
Ima li prostora razgovarati o smanjenju broja dana trajanja Festivala?
Pitanje kraćenja Festivala, promjena datuma i slično su česte teme u javnom prostoru kad su Igre u pitanju. Sva ta pitanja nije loše postavljati, ali za neke stvarne promjene u načinu funkcioniranja Igara potrebno je puno dijaloga između Osnivača, Ministarstva, ljudi s terena, umjetničkog vodstva, turističkog sektora. Pitanje je što bi bio zaključak da je za Igre najbolje. Po mom mišljenju stvari su vrlo jednostavne. Dobro umjetničko vodstvo i puno više novaca i onda ne treba mijenjati modele ni koncepte nego inzistirati na kvaliteti i ekskluzivitetu.