StoryEditorOCM
KulturaPREDAVANJEM ZAVRŠILO OBILJEŽAVANJE MJESECA HRVATSKE KNJIGE 2018.

IVANA GRKEŠ Marija Jurić Zagorka dobila je svoje zasluženo mjesto u hrvatskoj književnosti, kulturi i tradiciji

Piše PSD.
15. studenog 2018. - 22:11

Magistra komparativne književnosti i francuskog jezika i književnosti Ivana Grkeš održala je predavanje „Marija Jurić Zagorka između ljubavnog i povijesnog romana“. U ime organizatora, okupljene u Saloči od zrcala pozdravila je predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske Slavica Stojan.

Naglasila je kako Matica hrvatska slavi „blagdan“ zbog održavanja „Dana Marije Jurić Zagorke“ te zbog činjenice kako predavanje drži jedna od najmlađih članova dubrovačkog ogranka Matice hrvatske. Za Jurić Zagorku je kazala kako je to, uz Ivanu Brlić-Mažuranić, jedna od rijetkih hrvatskih spisateljica koja je njegovala žensko pismo. Osvrnuvši se na predavačicu, Stojan je priznala kako su članovi i voditelji Matice hrvatske uvijek bili i jesu vrh intelektualnog života, ali da su i ostarjeli. Kazala je kako mladi ljudi donose snagu i ideju što je vrlo važno za Maticu kojoj je zadatak da skrbi o hrvatskom nacionalnom i kulturnom identitetu kao i o jeziku bez obzira što je uspostavljena samostalna Republika Hrvatska. Stojan je u tom pogledu podvukla da svako blago treba paziti i čuvati pa čak i kada naizgled nema opasnosti za njega. Pohvalila je predavačicu rekavši kako zna dobro pisati i govoriti te kako kao i mnogi mladi ljudi zaslužuje bolje radno mjesto nego što ga u ovom trenutku ima.

Grkeš se na početku predavanja referirala na pisanje Stanka Lasića koji je kod Marije Jurić Zagorke (1879. -1957.) ustanovio tri patologije: patologiju majčine ljubavi, patologiju škrtosti te patologiju muške superiornosti. Kod spisateljice i novinarke se već u mladosti osjetilo kako će krenuti književnim putem. Tako je u ranom djetinjstvu pisala i recitirala pjesme. Njezin otac Ivan bio je upravitelj imanja Geze Raucha koji je bio kum hrvatsko-ugarskog bana Khuena Héderváryja. Jedne je prilike s 10 godina pred visokim društvom na imanju izvela pjesmu koja je bila usmjerena protiv mađarskog utjecaja na Hrvatsku. Njezin je otac zbog toga čak morao odgovarati na sudu i dokazivati kako nije znao sadržaj pjesme do same izvedbe.

Jurić Zagorka nikada nije završila školu, a tu do izražaja dolazi „patologija majčinstva“. Njezina majka smatrala je kako je mjesto jedne djevojke u domaćinstvu, a ne u školi. Štoviše, majka je na prevaru zadržala i tako joj uskratila mogućnost školovanja u Švicarskoj. Kod Jurić Zagorke je sve izraženiji postao buntovnički duh pa je osnovala i vlastitu amatersku kazališnu družinu, a svojeručno je pisala i časopise. Grkeš je istaknula kako je bila velika zagovornica hrvatskog identiteta i naroda. Prisilno je udana za 17 godina starijeg muškarca koji je bio patološki škrtac. Pored neprekidnih verbalnih i fizičkih sukoba s njim, oboje su bili gladni zbog njegove škrtosti. Suprug nije nijekao njezin talent za pisanje pa je poslao na tečaj telegrafije.

Međutim, Jurić Zagorka je pisala za razne hrvatske časopise, iz Pešte je poštom slala svoje članke potpisane kao „Ivan Jurić Zagorac“. No, prekopavši njezinu sobu, muž je otkrio tekstove usmjerene protiv vladavine Mađara i nakon tog saznanja među njima je izbila velika svađa nakon koje je Jurić Zagorka doživjela živčani slom završivši u sanatoriju. U knjizi „Kamen na cesti“ je kroz svoju junakinju opisala to mučno razdoblje života pa je i sama Grkeš priznala kako je čitajući tu knjigu na trenutke morala zastati zbog iscrpnih, teških i snažnih opisa. Na koncu je Jurić Zagorka pobjegla iz Pešte, najprije je živjela u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici jer je njezin ujak bio upravitelj kaznionice, a nakon toga stigla je u Zagreb. Uz pomoć oca uspjela je prekinuti brak, a bivši muž zadržao je miraz i sve njezine dragocjenosti. Kasnije se Jurić Zagorka udala još jednom i to za novinara Slavka Vodvařku.

Bila je urednica triju časopisa – Obzor, Ženski list i Hrvatica s tim da je posljednja dva sama pokrenula. Grkeš je navela podatak kako su njezini tekstovi objavljivani u četrdesetak časopisa tog doba. Jednom je tako pisala o hrvatskim seljacima koji se koriste hrvatskim vlakovima da bi ih unutra dočekali mađarski kondukteri koji bi ih tukli jer nisu znali mađarski. Inače su njezini tekstovi imali veliki odjek, a konkretno ovaj došao je do očiju biskupa Josipa Juraja Strossmayera (1815. – 1905.) koji je u to doba, kako je dodala Grkeš, bio jedan od najvećih boraca za ženska prava. Odobravao je ono što je pisala Jurić Zagorka, čak je urednika Obzora nagovarao da zaposli mladu novinarku. To je mogao jer je upravo sam Strossmayer bio financijer časopisa. Na kraju se biskupovim zagovorom Jurić Zagorka i zaposlila. Zanimljivo, biskup je financirao njezinu plaću!

No, nijedan novinar s novom zaposlenicom nije htio dijeliti isti prostor pa je Jurić Zagorka dobila jednu podrumsku sobicu za pisanje. Također, još uvijek mnoge tekstove nije smjela potpisivati svojim imenom pa je i dalje koristila pseudonim. U tom razdoblju intenzivno se počinje baviti književnim radom, a Grkeš je otkrila podatak kako njezin opus obuhvaća više od 20 tisuća stranica teksta! Pisala je drame, romane i povijesno-ljubavne romane. Napisala je prvi hrvatski kriminalistički roman, a pišući drame potaknula je posjećivanje kazališta. Proučavala je povijest Ivana i Matije Korvina, Marije Terezije, ali i inkviziciju, posebno u Hrvatskoj. Veliki interes kod nje probudio je „središnji priručnik inkvizicije“, djelo „Malleus Maleficarum“ ili „Malj za vještice“ koje se bavilo vješticama i čarobnjaštvom. Tu je važno istaknuti povijesni roman „Grička vještica“.

Strossmayer je poticao književnicu da se bavi poviješću, a književnost je vidio kao mogućnost njezinog populariziranja. Kako je Jurić Zagorka kao dopisnica živjela u Pešti i Beču, tako je u tamošnjim arhivima imala mogućnost istraživanja povijesnih dokumenata. Bavila se XII. i XII., XV. i XVI. stoljećem kao i tadašnjom suvremenom poviješću. Kao što je August Šenoa (1838. – 1881.) u svojem romanu „Zlatarovo zlato“ uplivom ljubavne priče htio popularizirati povijesnu temu, istu je tehniku preuzela i Jurić Zagorka. Karakteristični su kod nje snažni ženski likovi što je tada bio veliki odmak u književnosti.

Grkeš je upozorila kako je Jurić Zagorka patila što nije muškarac. Ne zato što je mislila da su muškarci superiorniji, nego zato što je znala da bi je se kao muškarca više cijenilo i percipiralo. Književna je elita odbijala pa je primjerice Miroslav Krleža (1893. – 1981.) prokomentirao da je ono što ona piše više za „potpalu nego za čitanje“. Grkeš je pak napomenula kako se Jurić Zagorka ostvarivala kroz svoje likove te da se svemu onom lošem što joj se dogodilo na kraju nasmijala. Potaknula je okupljene na čitanje Jurić Zagorke te poručila kako je „Marija Jurić Zagorka dobila je svoje zasluženo mjesto u hrvatskoj književnosti, kulturi i tradiciji“.

Upitana što misli tko je danas sličan Jurić Zagorki, izdvojila je hrvatsku književnicu Slavenku Drakulić koja u svojim knjigama „Dora i Minotaur“ ili „Mileva Einstein, teorija tuge“ poznate i velike povijesne ličnost poput slikara Pabla Picassa (1881. – 1973.) odnosno fizičara Alberta Einsteina (1879. – 1955.) opisuje iz ženske perspektive.

Na kraju valja napomenuti kako je ovim predavanjem završilo ovogodišnje obilježavanje Mjeseca hrvatske knjige u Dubrovačkim knjižnicama. bLu

17. studeni 2024 06:58