Književni povjesničar i teoretičar dr. sc. Antun Česko u zenitu plodnog stvaralačkog opusa objavio je novu monografiju Matoš utemeljuje svoju hrvatsku modernu, koja je – prema ocjenama svih znanstvenika što su knjigu primili — autorova rehabilitacija velikoga pjesnika i prvaka hrvatske moderne poezije Antuna Gustava Matoša. Svojim tezama, znanstveno minuciozno argumentiranima, pa i vlastitom originalnom metodologijom, dr. sc. Česko u cijelosti opovrgava već stoljeće petrificiran Matošev status adaptatora francuskoga modernizma na hrvatsko pjesništvo. U recenziji akademika Krešimira Nemeca istaknuto je: »U argumentaciji svojih teza autor se posebno zadržava na razlici između autorskoga i metafizičkog subjekta ulazeći tako u posve novo, do sada u nas neistraženo teorijsko polje.«
PRAVAŠKO BUNJEVAČKI PRKOS
Treba podsjetiti na to da su znanstvena postignuća dr. sc. Antuna Česka već odavno poznata akademskoj zajednici u Zagrebu i njegovoj dubrovačkoj sredini po prethodnoj rehabilitaciji Silvija Strahimira Kranjčevića. Baveći se tridesetak godina zagonetkom toga velikoga genija, istraživanjem goleme literature o Kranjčevićevu pjesništvu, od kojega je odustala hrvatska kritika (pritom zanemarivši njegovu prvu i treću pjesničku zbirku!), Česko je objavio čak tri monografije. Za prvu (Strukturna načela u genezi Kranjčevićeva pjesništva) nagrađen je 2002. godine Nagradom Grada Dubrovnika i Zlatnom plaketom Matice hrvatske u Zagrebu, a za drugu (Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije) dobio je Nagradu za književnost za 2015. godinu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zadnja, treća monografija (Fenomenologija kategorije subjekta u arhitektonici Kranjčevićeva poetskoga opusa) objavljena je 2018., uz 110. obljetnicu pjesnikove smrti u Sarajevu. Njima je obuhvatio cjelokupno Kranjčevićevo poetsko stvaralaštvo, dotad zapostavljeno.
Spoznavši veličinu hrvatskoga genija, dr. sc. Antun Česko definitivno je zaključio: »Kranjčević je — stvarajući u doba, bio presudno razmeđe od klasične prema modernoj hrvatskoj poeziji. Svojom pobunom protiv ljudske tisućljetne patnje, uz to sjedinjujući sve stilske formacije postao je anticipatorom onih budućih – pa je i protoegzistencijalist jer desetljećima najavljuje pojavu i Kafke i Camusa, kao prethodnika, pa time uključujući i Sartrea, utemeljitelja europskoga egzistencijalizma.«
– U ekskluzivnom razgovoru za Dubrovački vjesnik zamolili smo dr. sc. Antuna Česka da odgovori na pitanje: Od kakva je posebnog značenja njegova najnovija monografija Matoš utemeljuje svoju hrvatsku modernu za povijest hrvatske književnosti i, nadasve, poezije?
— Monografiju sam u svojoj 82.i 83. godini života napisao relativno brzo ako se tome doda istraživanje opširne bio-bibliografije, gdje sam upoznao, za moj postupak presudnu, Matoševu antitetičku osobnost kolerika i, gotovo istodobno, melankolika. Ta kontroverznost primarna je odlika njegova mentaliteta, koji se očituje pravaško bunjevačkim prkosom, suprotstavljajući se svim stranim utjecajima. Poradi te iznimne okolnosti, on svoje nove – i modernistički sonet i konceptualnu diskontinuitetnu poetiku, temelji samo na našemu, izvorno hrvatskome tradicijskom pjesništvu. I upravo taj toliko očit biografski podatak promaknuo je dosadašnjoj hrvatskoj književnoj kritici.
Knjigu sam izravno namijenio obilježavanju 150. obljetnice njegova rođenja (Tovarnik, 13. lipnja 1873.), kad će je istoga nadnevka sljedeće godine u Matici hrvatskoj u Zagrebu, u prigodnoj svečanosti kao sastavni dio, predstaviti akademkinja Dubravka Oraić Tolić i akademik Krešimir Nemec.
– Koje su temeljne teze kojima podupirete neizostavnu vrijednost monografije u rehabilitaciji Matoševa dosadašnjeg statusa u povijesti hrvatske književnosti?
— Živeći pet godina u Parizu, Matoš je bio izravno suočen s djelima utemeljitelja francuskoga modernizma Charlesa Baudelairea i sljedbenika mu Paula Verlainea, koji su i prije njegova dolaska već bili umrli, ali je njihov kult stekao brojne sljedbenike, pa i plagijatore, ne samo u Francuskoj nego i Europi. Jedina je to bila izbjegnula, zaslugom Matoševa genija – hrvatska moderna, priključivši se prvi put u povijesti hrvatske književnost svojim originalnim iskorakom ostalim europskim modernizmima, koji su većinom bili odraz francuskih utjecaja.
Dvije su pritom temeljne moje teze:
1. MATOŠEV METAFIZIČKI SUBJEKT FUNKCIONALNO JE POVEZAN S NJEGOVOM
IDEALISTIČKOM ESTETIKOM;
2. MATOŠ JE PJESNIK/GLAZBENIK – JER ON NE PIŠE, NEGO SKLADA PJESME. PORADI TOGA SVI SU STIHOVI NJEGOVE OBRAĐENE TEKSTURE AKCENTUIRANI, UZ PRIPADAJUĆU PROZODIJU.«
NIKAD NAĐENA IDEALNA ŽENA
– Pojasnite nam, koliko je god moguće jednostavnije, ta znanstveno iznimno zamršena obilježja, kako ste i sami naznačili.
— Prva teza teže je razumljiva zbog njezine krajnje sažetosti. Jer, samo sam takvim postupkom mogao obuhvatiti ono bitno što se u monografiji otkriva, sagledavši Matoševu poetsku stečevinu s novoga, mojeg kuta promatranja. Time sam zašao u dosad nepoznato znanstveno područje. Riječ je o novoj književnoteorijskoj disciplini – KATEGORIJI SUBJEKTA; ona se u Europi pojavila pred pedesetak godina, a u nas nešto kasnije, prije svega zahvalivši Josipu Užareviću i njegovoj knjizi Kompozicija lirske pjesme (1991.). Suprotno prepuštanju ove discipline krajnjem zaboravu, ja sam, kao tek dio ove svoje opsežne knjige, na Matoševoj poeziji obradio ključne pojmove za subjekt kao neizostavnu kategoriju za umjetnička djela – bilo koje etiologije.
Tako se autorski subjekt odnosi na književnika, slikara, kipara i dr., dakle pripada stvarnome pojedincu, a metafizički subjekt njegov je duhovni, nestvarni odraz u djelu. Matošev autorski subjekt obradio sam ističući pretešku zadaću biti čovjekom – u svoj dramatici utjecaja eksternog konteksta (svagdašnji život) i internog konteksta (osobna psihička stanja). Zato, tijesno povezano s njim, i za Matošev metafizički subjekt otkrivam trenutne mijene njegova psihičkog stanja, u pojavi četiriju varijanata – kao impersonalni, monistički izravni, monistički izravni/neizravni i monistički neizravni (kolektivistički) subjekt, ovisnih o sadržaju pjesnikove svijesti/podsvijesti. Tako se, kao iznimka u cijelome opusu, na primjer u pjesmi Srodnost smjenjuju sve te subjektne modifikacije.
Nasuprot tomu, razmatrajući Matoševo pjesništvo u cjelini, njegova idealistička estetika savršenog sklada, prije svega sjedinjena u ljepoti žene i prirode – fatalni je čimbenik koji mu razara sve iluzije i sam smisao života. Očituje se to, na primjer, u nikad nađenoj idealnoj ženi; njezinu fikciju kao mrtvu doživljava u prvoj objavljenoj pjesmi Utjeha kose, najljepšoj ljubavnoj elegiji hrvatske moderne. Istodobno, noseći u sebi pola života kao prognanik u samoći stvaranu irealnu domovinu, nakon povratka s mržnjom odbacuje stvarnu Hrvatsku, pa krajnje razočaran i u njoj ostaje sam, svima se zamjerivši (kolerik) – umire u teškim mukama, priznat velikim pjesnikom tek nakon smrti.
GLAZBENE ODLIKE
– Čime je druga teza već naizgled lakša i svojom formulacijom jasnija, pa može svima biti razumljiva?
— Druga teza još je jedna moja otkrivena senzacija, koju nitko od stotinjak hrvatskih kritičara nije dokraja shvatio, a još manje obrazložio, uz fragmentarna zapažanja prije svega Ante Stamaća i Vlaste Markovinović.
Riječ je o tome da Matoš nije pisao pjesme, nego ih je skladao – dakle bio je jedini ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno oduvijek i u Europi, pa i šire PJESNIK GLAZBENIK.
To senzacionalno otkriće opet je temeljeno na biografskim podatcima o njegovoj obitelji, koja je bila sklona glazbi. Pradjed, djed i otac bili su crkveni zvonari, neki i orguljaši, sestra je bila operna pjevačica i poznata pijanistica, a usto se pjesnik, naslijedivši tu sklonost, školovao u zagrebačkome glazbenom zavodu – postavši, za buduće životne uspjehe toliko odlučujući – izvrsni violončelist.
Kao vojni prebjeg u Srbiju, u prvome dvogodišnjem boravku uzdržava se svirajući u gradskome orkestru, a zatim odlaskom u Ženevu, pa u Pariz, hvali se u pismima osvajanjem europskih ljepotica, što se može pripisati samo citiranju stihova uz pratnju omiljenoga glazbala – jer ružno lice nipošto nije moglo biti izvor takva šarma.
Ali došavši iz Pariza drugi put u Beograd – zbog trajno ukočene desne ruke nije mogao više svirati. I da bi nadoknadio strasnu ljubav za glazbu – počinje pisati poeziju lijevom rukom. To i sam potvrđuje objavivši, u životu prekasno, prvu pjesmu, Utjeha kose, tek 1908. godine u zagrebačkome časopisu Savremeniku, obilježenu jedinstvenom glazbenošću stihova. Dugo pripremajući sljedeću pjesmu, Zvono, ispričava se uredniku Savremenika da troši previše vremena »stalno mjereći, da ugodi« – što u jednome od pisama jasno naziva »etidom«. Dakle, odnosi se to na ugađanje skladbe stihova.
– Biste li prikazali kako ste tu skladbu stihova uvjerljivo dokazali u svojoj monografiji?
— Zbog toga sam sve obrađene pjesme i navedene njihove fragmente akcentuirao, dodavši pripadnu prozodiju i glazbene izraze za ritam (troppo retardando, tempo staccato,…), što je još dodatno iznimna pojava u interpretaciji. Usto sam pri analizi svakog stiha uz te odlike isticao visoke ili svijetle i duboke ili tamne vokale i sonante, uz šumne i praskave konsonante, iskazavši njihov omjer i brojnost – na kraju stiha, ali i cijele pjesme. Time je omogućen uvid u glazbene odlike, različite u svakoj obrađenoj pjesmi – o kojima na kraju stoje posebne karakteristike skladbe. Usto, usporedivši u tablicama sonetni rimarij u Matoševim, Baudelaireovim, Verlaineovim i Petrarkinim sonetima – senzacionalno sam otkrio da se Matoševa i Petrarkina poetika u mnogo čemu podudaraju – za razliku od njima drukčijih, francuskih sonetista. Jer poezije njih obaju, vremenski udaljenih više od šest stoljeća, slična su zvukovno (Matoševa bunjevačka ikavština melodijom bliska talijanskome). I njihova platonska, nikad ostvariva ljubav prema ženi – dijametralno je suprotna patološki promiskuitetnoj u francuskih pjesnika.