Povjesničar Tvrtko Jakovina predstavio je u Festivalskoj palači knjigu "Budimir Lončar - Od Preka do vrha svijeta". Predstavljanje se održalo u organizaciji Udruge antifašista Dubrovnik, a knjigu su, uz autora, predstavili posljednji ministar vanjskih poslova SFR Jugoslavije Budimir Lončar te bivši dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić. Okupljene je najprije pozdravila predsjednica dubrovačke Udruge antifašista Radmila Šutalo.
Vlahušić, koji je moderirao predstavljanje, kazao je kako će Lončar za četiri mjeseca napuniti 100 godina života.
- Odsad ću pacijentima govoriti: ‘Živio kao Budimir Lončar!‘ On je dio ‘trilogije hrvatskih mudraca‘ – Stipe Mesić, Joža Manolić i Budimir Lončar – što dulje žive, to su življi. Oni ne stare. Gospodin Lončar pokazao je kako je kao dijete iz siromašne obitelji, čovjek koji je proveo u ratu četiri godine, ostao živ i živahan, te dočekao sve ono o čemu ova knjiga govori. Uspjeh u životu nije kad te poštuju prijatelji i stranačke kolege, uspjeh je kad te, poput Lončara, neprijatelji zovu za savjet. Bile su atomske bombe, bombe, bio je Tito, na sve to je gospodin Lončar bio ‘hladan‘, ali kad bi gubio Hajduk, zvao bi da pita što se desilo. Lončar je u svakom trenutku 1991. bio čovjek koji je imao osnovni cilj – spasiti svaki mogući život. Kažu Židovi, ako spasite jedan život, spasili ste čitav svijet, rekao je Vlahušić.
Lončar je otkrio kako je knjiga dosad predstavljena u Zagrebu, Rijeci, Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, a Dubrovnik je šesta stanica gdje se ona predstavlja.
- Knjiga je ovo koja živi svojim životom, probudila je publiku, doživjela je četiri izdanja. Interes za ovu knjigu ne gledam kao izraz zanimanja za moj život. Naime, kroz priču o mom životu ocrtano je vrijeme onako kako je bilo, bez uljepšavanja. Moj život je priča o stasanju u doba Kraljevine Jugoslavije, o sazrijevanju u teškoj borbi u partizanima, kasnije je to bio period Hladnog rata, tu je i priča o usponu i padu Jugoslavije, ali i priča o suradnji s našim predsjednicima Franjom Tuđmanom i Stjepanom Mesićem. Uvijek sam bio na braniku slobode i antifašizma. Može li biti išta prikladnije, nego knjigu o jednom diplomatu predstaviti upravo u Dubrovniku?! Ovaj grad jedinstvene ljepote i velike povijest kroz stoljeća postojanja razvio je jednu od prvih diplomacija na ovim prostorima. Bila je to jedna od najrazvijenijih i najelokventnijih diplomacija onoga vremena. Hrvatska diplomacija je vještinom osigurala slobodu gradu. Dvije ključne odrednice mog života su antifašizam i diplomacija, prvo sam postao borac Titove armije, antifašist. Ideal Dubrovnika i Dubrovačke Republike, sloboda, bio je motiv koji me odveo u redove boraca protiv okupatora, kazao je Lončar.
Osvrnuo se i na današnje stanje u svijetu.
- Otvorenost prema svijetu bila je ono za što se zauzimala diplomacija Jugoslavije. U sebi nosim neizbrisivu tugu zbog toga što, usprkos mojoj inicijativi o internacionalizaciji naše krize, nismo uspjeli zaustaviti srljanje Jugoslavije u krvavi raspad. Nikad nisam mogao pomisliti da ćemo tako jeftino i tako visokom cijenom, životima, platiti sve za što se borila moja generacija. Nikad nisam mogao ni pomisliti da će JNA rušiti Jugoslaviju i da će se staviti u službu srpskog nacionalizma i Slobodana Miloševića. Vi ste znali obraniti ono što je Dubrovniku uvijek bilo najvažnije, a to je bila sloboda. Utjeha mi je donekle to što se povijest druge Jugoslavije ne može gledati samo kroz optiku njezinog kraja, Jugoslavija je nekad bila referentna zemlja, možda presložen projekt za nas. Ključna poruka knjige jest da se u međunarodnim odnosima treba boriti za mir i opći napredak: bolje jednu godinu pregovarati nego jedan dan ratovati. Danas u Europi, umjesto pregovaranja, svjedočimo ratu. Na Bliskom istoku gledamo užasnu ratnu eskalaciju. Taj sukob prijeti prelijevanju na druge bliskoistočne zemlje, a islamski terorizam prijetnja je mnogim zapadnim državama. U ova oba rata ne može biti pobjednika. Kompromis je jedini izlaz ako se želi izbjeći katastrofa širih razmjera, ali je diplomacija nažalost istisnuta iz politike. Države se hvale koliko će uložiti u naoružavanje, to je porazna istina o svijetu u kojemu živimo, rekao je Lončar te dodao:
- Ovo je doba globalne nestabilnosti. Nikad nije postojala veća potreba za multilateralizmom, a nikad nije bio zapostavljeniji. Što se tiče Europske unije, posljednjih je godina oslabila u okvirima svjetske politike iako je trebala ojačati. Unatoč svemu, nisam pesimist, nisam bio pesimist ni u daleko težim vremenima. Rat u Ukrajini pokrenuo je Vladimir Putin, ali ni Zapad nije nedužan kad je riječ o dubljim uzrocima ovog rata. Što se tiče rata na Bliskom istoku, pravo je Izraela da brani svoje građane od napada Hamasa, ali put do tog cilja ne smije biti popločan ubijanjem nedužnih civila u Gazi. Tako se neće riješiti problem koji je dugotrajan i vrlo kompleksan, a rješenje je u postojanju dviju država na tom prostoru. U ovim ratovima nema pobjednika, ali strpljivim pregovorima može se doći do mira. Iznimno mi je drago što se ova promocija odvija u okviru Udruge antifašista. Ponosan sam što se ova promocija odvija u znaku borbe protiv neofašizma. Svjedočimo razvijanju povijesnog revizionizma u regiji, ali i na nekim dijelovima europskog područja. Naša je obaveza da ne posustanemo u otporu zlu, nadam se da ova knjiga znači taj duh, izjavio je Lončar.
Jakovina je priznao kako je knjigu pisao jako dugo.
- Knjiga nije bila zamišljena kao biografija na samom početku. Htio sam napisati knjigu o posjetu predsjednika Nixona 1970. u Zagrebu. Susreo sam se s dvojicom ljudi koji su mi bili vrlo važni. Najprije sam razgovarao s Josipom Vrhovecom, bivšim ministrom vanjskim poslova, ali brzo su mi rekli da se Lončar vraća, da seli u Zagreb i tako smo se počeli nalaziti. Vrhovec me pitao bi li pisao njegovu biografiju, ali mi je to bilo manje atraktivno jer me zanimala vanjska politika. Imao je jednu važnu stvar – imao je sve dokumente. Donio je sa sobom nepregledno more dokumenata. Istog dana sam se čuo s Lončarom koji je rekao da nema dokumenata, ali mi je bio zanimljiviji. Tako sam jedno kratko vrijeme bio u jednoj ugodnoj situaciji za povjesničara - otvorile su se dvije objektivno važne teme, kronološki povezane. Tako sam došao do dokumenata i počeo sam razgovarati s Lončarom, od 2004. do danas. Ovo ljeto smo tako otputovali u Baku, na biro Pokreta nesvrstanih zemalja. Lončar je puno više bio orijentiran prema budućnosti, više ga je zanimala, pitao se kud se svijet razvija, a mene je zanimalo ono što se njemu događalo tijekom odrastanja u Preku, njegov dolazak u školu u Zagreb, odlazak u partizane i čitava karijera koja je tu opisana, naveo je Jakovina te dodao:
- Razgovarali smo, sve sam razgovore snimao, ispočetka sam ih transkribirao i gotovo sve to bilo bi dovoljno za još jedno djelo, ali sam najvažnije uvrstio u ovu knjigu. Bilo mi je silno važno korespondira li Lončarevo sjećanje s određenim događajem. Ono što ja ne bih mogao, ali je Lončar to uvijek bio u stanju - sjetiti se koje godine se sreo s tim i tim ili išao na tu i tu konferenciju, što je silno olakšalo, a ja sam to po dokumentima mogao provjeriti. Lončar kaže da je to po majci koja je imala dobru memoriju. Bez toga ne možete raditi biografiju, morate voditi dnevnik ili morate biti kralj pa da drugi o vama pišu. Dok ste običan diplomat, tad se takva osoba u dokumentima gubi ili rijetko nalazi, a bez dnevnika je nemoguće rekonstruirati život pojedinca. Pisanje knjige trajalo je dugo zbog dugog traženja dokumenata, a iskoristio sam građu od Vrhoveca i napisao knjigu "Treća strana Hladnog rata". Moj boravak u Americi olakšao mi je pisanje knjige, tamo sam tražio podatke po arhivima. U knjizi je najduži dio razdoblje pada Jugoslavije, ali to nije bio kraj. Knjiga je biografija, osim istraživanja arhiva, razgovarao sam s čitavim nizom diplomata, dodao je Jakovina.
Osvrće se u knjizi Lončar i na brojne diplomate (diplomatkinja iz američkog predstavništva u UN-u tako je medeni mjesec provela u Dubrovniku), ali i umjetnike pa se tako dotiče i Jagode Buić.