Držić na ćirilici tiskan je u tisuću primjeraka, a glavni urednik biblioteke, srpski akademik Miro Vuksanović naveo je da je riječ je o poslu koji nesumnjivo ima nacionalni značaj, donosi Slobodna Dalmacija.
Izjavio je da su u biblioteci "zastupljeni pisci čije knjige obilježavaju vrijeme u kojem su nastale, bez razlika na kojem narječju srpskog jezika su pisane i u bilo kojoj zemlji gdje su Srbi živjeli ili sada žive".
Ovaj slučaj prisvajanja tuđeg pisca nipošto nije nov ni jedini; u istoj nakladi prije nekoliko godina našao se i Ivan Gundulić, što je potaknulo ogorčene reakcije Ministarstva kulture, HAZU i Društva hrvatskih književnika. Uslijedila su tada pripćenja u kojima je Vuksanović tvrdio da su knjige Gundulića i Držića, kao i tekstovi Pucića i Vojnovića, uvrštene u antologiju zbog poštovanja pravila o dvojnoj pripadnosti tih pisaca.
- Poštovali smo pravilo – kako pojedinih književnosti, tako i pojedinih pisaca, iz vremena slovinskog jezika, pa prema tome, promatrana kao povijesna kategorija, dubrovačka književnost jest srpska i hrvatska, tvrdio je Vuksanović.
A HAZU je odgovorio kako su dubrovački pisci svoj jezik doista zvali i slovinskim, a to je potpuno u duhu hrvatske kulturne tradicije od srednjega vijeka. I po obliku to je hrvatsko ime jezika jer nema znatnijih skupina Srba koje bi govorile ikavski niti ih je ikada bilo.
Ima li smisla ponovno započinjati jalovu raspravu? Neki hrvatski povjesničari književnosti drže da ne treba jer, premda se urednica Zlata Bojović u karijeri zbilja većinom bavila dubrovačkim piscima, sve je postavila u pogrešan kontekst, a ispravljati ga, jalov je i nepotreban posao.
'SRPSKA' BOSANČICA
Opširniji komentar dala nam je Dubrovkinja Slavica Stojan, povjesničarka književnosti, književnica, predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske i ravnateljica dubrovačkoga Zavoda za povijesne znanosti HAZU.
- Urednica Zlata Bojović, osamdesetogodišnjakinja, posljednja je iz generacije okupljene oko povjesničara književnosti i akademika Miroslava Pantića. On je dugo godina dolazio u Dubrovnik te istraživao u Državnom arhivu u Dubrovniku, Arhivu Male braće i Znanstvenoj knjižnici rukopise starih hrvatskih pisaca i dokumente arhiva Dubrovačke Republike pokušavajući u njima naći tragove srpstva i zloupotrebljavajući glotonim srpski jezik koje se pojavljuje u arhivskim vrelima područja koja nikakvog dodira nemaju sa Srbima i srpskom kulturom.
Sve te spomene srpskog imena, kao i pojavu pisma bosančice, koja je netočno imenovana srpskim pismom, pokušavali su tumačiti kao da označuju srpsku jezično-etničku pripadnost. To je bila odskočnica za prisvajanje i starih hrvatskih pisaca koji su djelovali u Dubrovniku.
Prije šest godina Zlata Bojović je napisala svoju "Istoriju dubrovačke književnosti", koja je izazvala nekoliko istaknutih hrvatskih znanstvenika koji su javno prosvjedovali tom otimanju hrvatskih književnih vrednota, ali joj je istovremeno u Srbiji porastao rejting pa je postala akademkinja, prenosi Slobodna Dalmacija.
Do sada je na ćirilici objavila djela najznačajnijih hrvatskih pisaca koji su djelovali u 16. i 17. stoljeću u Dubrovniku (Mavro Vetranović, Dinko Ranjina, Junije Palmotić, Ivan Gundulić, Marin Držić). Mlađa generacija srpskih književnih povjesničara mislim da ne pripada toj staroj školi i oni se bave vlastitom baštinom ili pak onim piscima koji su se izjasnili kao Srbi i kao pripadnici srpske kulturne tradicije, kaže Slavica Stojan i zaključuje:
- Ovdje je nesumnjivo riječ o neozbiljnom potezu Matice srpske, posezanju u tuđe kulturno dobro. A trebala bi se baviti vlastitim kulturnim dobrima i vlastitom kulturnom i književnom tradicijom. Zbog toga se ne treba puno uznemiravati jer sada imamo državu koja štiti i naše granice i naše kulturne vrednote. Da su Shakespearea, ovako kao Držića uvrstili u srpske pisce, Britanci bi se jamačno samo ironično nasmijali i možda od toga stvorili još jedan montipajtonovski skeč kojim bi nasmijavali publiku.